Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
Moj stari prijatelj iz Vukovara (još od 2009.), ugostitelj i hotelijerski poduzetnik Pavao Josić (rođ. 1966.), iznenadio me svojom pričom kada sam se smještavao u njegovu novootvorenom hotelu sa 13 soba "Vila Vanda", u Dalmatinskoj, negdje na izlazu iz centra grada, podno brežuljka na kojemu se nalaze samostan i crkva sv. Filipa i Jakova.
- Hrvati su u Vukovaru neprimjetni. Oni jednostavno neće da rade, izgubili su radne navike, dugo su bili u progonstvu. Puno se više trude Srbi. Osim toga, vukovarski Hrvati imaju negativan stav o svom gradu. Oni više ne vjeruju u Vukovar. Jer, da vjeruju, više bi se borili. Među mladim Hrvatima nema čak ni neuspjelih pokušaja, što je krajnje poražavajuće. Mi ovdje nemamo mlade Hrvate koji su barem nešto pokušali - npr. u poduzetništvu. Među vukovarskim je Hrvatima zavladalo malodušje. S druge strane, Srbi grizu, oni sve prihvaćaju, jer nemaju izbora. Jer kad si prisiljen da se boriš, radit ćeš i za minimalac..
Priznajem, nisam očekivao ovakav doček od Pavla Josića, jednog od najpoznatijih i najuspješnijih vukovarskih Hrvata. I on je sam nekada bio prognanik - kao što je i velika većina Hrvata u Vukovaru bila, neposredno nakon rata, u progonstvu, neki čak i više od 10 godina. On je, primjerice, bio u Istri, 1991., a stanovito je vrijeme boravio i u Njemačkoj. Ali je za čitavo to vrijeme radio, nije gubio vrijeme. Imao je svoj kafić (i danas ima stan od 70-ak kvadrata u Puli), a kad se 2006., zajedno sa svojom suprugom Vandom, definitivno vratio u Vukovar, kupio je plac u Dalmatinskoj i najprije otvorio konobu "Megaron", poznatu po autentičnim, domaćim jelima, a u svibnju o.g. i hotel "Vila Vanda", koji je od strane Europske komisije već dobio nagradu zbog svojih inovativnih greenbuilding rješenja.
Ali je u toj Josićevoj kratkoj profesionalnoj biografiji sadržana i sva tajna njegova odmaka od velike većine ostalih Hrvata koji danas žive u Vukovaru: on se u taj grad nije vratio kao pripadnik tzv. "nesnalažljive većine", on se u Vukovar vratio da bi u njemu nešto konkretno radio i da bi se bavio biznisom. I zato mu je danas tužno gledati njegove sunarodnjake kojih u javnom, društvenom i poslovnom životu Vukovara, kako kaže, nigdje nema, koji su se poput miševa zavukli u svoje kuće, stanove, jazbine i rupe, koji na svjetlo dana izlaze, praktički, samo 18. studenoga, kada se održavaju uobičajene domoljubne manifestacije u spomen pada Vukovara, koji su se totalno ulijenili, pasivizirali, obeshrabrili i povukli - dok Srbi za to vrijeme, a ponajprije vrlo aktivna i agilna srpska mladež, vode kolo.
U sve to što mi je Pavao Josić ispričao po mom dolasku u Vukovar, osvjedočio sam se za samo nepuna tri dana provedena u tom gradu.
Mene su, zapravo, najviše zanimali mladi. Htio sam vidjeti kako u Vukovaru funkcionira tamošnja mladež, kako Hrvati tako i Srbi, kakvi su njihovi međusobni odnosi, koliko su međusobno bliski, a koliko daleki, kakva su njihova politička i svjetonazorska razmišljanja, kakav je njihov odnos prema lokalnim i državnih vlastima u Vukovaru i Hrvatskoj, a najviše od svega - kakvo mišljenje imaju o tzv. stožerašima, koji najavljuju velike prosvjedne akcije za dan 18. studenoga...
Službeno - takav sam podatak dobio u Gradskoj upravi - u Vukovaru živi 4483 mladih. Toliko je, naime, onih koji su stari između 15 i 29 godina. Što se nacionalne strukture tiče, u Vukovaru živi, otprilike, dvije trećine Hrvata i jedna trećina Srba. Sam grad Vukovar premrežen je tzv. nevladinim udrugama, u kojima su daleko najaktivniji mladi. Čak i ako ne računamo sportske udruge, njih ima oko stotinjak. A zajedno sa sportskim udrugama - ima ih možda i preko 200.
I usprkos tome što je u Vukovaru, po službenim statistikama, dvostruko više Hrvata nego Srba, ja sam, istražujući i analizirajući život u gradu, nailazio gotovo isključivo na Srbe. Na srpsku omladinu. A hrvatske mladeži - gotovo nigdje ni za lijek (izuzetak su sportske udruge, u kojima su dosta aktivni i Hrvati).
Tek sam posredno uspio doći i do nekih Hrvata - ali, uz neku iznimku, nitko mi se od njih ništa nije usudio reći javno, svi bi me s vidljivim strahom zamolili da ne spomenem njihovo ime i prezime, a osim Pavla Josića nitko mi se nije usudio javno reći bilo što kritički na račun "stožeraša" i njihove politike.
To ne znači da vukovarski Hrvati svi do jednoga podržavaju "stožeraše" i da se u potpunosti solidariziraju s njihovim potezima i aktivnostima. Među Hrvatima u Vukovaru je, naprotiv, u opticaju pojam "tiha većina", koji već sam po sebi dosta govori. Jedan od pripadnika te "tihe većine", rekao mi je, doslovce:
- Stožeraši su ljudi koji ne rade, koji su se naučili na to da država brine za njih. Njihova je uloga, s jedne strane, velika i nemjerljiva. To su ljudi koji su u ratu branili Vukovar. Ali, s druge strane, to su najbolje plaćeni vojnici u povijesti planeta Zemlje. Ratovali su tri-četiri mjeseca i sad bi na toj slavi živjeli cijeli život! Ali budite uvjereni: protiv Stožeraša vam neće govoriti nijedan Hrvat u Vukovaru koji nešto znači, i to zato što bi mu se to moglo obiti o posao kojim se bavi. Tim prije što je u Vukovarsko-srijemskoj županiji na vlasti HDZ, a i u samom bi se gradu Vukovaru ta stranka kad-tad mogla vratiti na vlast!
No i taj vukovarski Hrvat, koji mi je to rekao, nije mi bio spreman predstaviti se svojim punim imenom i prezimenom.
Osim Pavla Josića i njegove supruge Vande, u Vukovaru postoji još samo jedan bračni par hrvatske nacionalnosti za kojega se može reći da je uspio u ugostiteljstvu i turizmu. To su Zoran i Zrinka Šesto, koji su vlasnici turističke agencije »Danubiumtours«. Nedavno su od HABOR-a dobili kredit od milijun i 600 tisuća kuna, kojim će novcem sagraditi turistički brod koji će ploviti Dunavom (na relaciji centar grada - Vučedol). Uspio sam doći do Zrinke Šesto (upravo je skupinu turista pridošlih iz Poreča, cijeli jedan autobus, upoznavala s ratnom poviješću vukovarske bolnice), koja mi je izjavila:
- Ja Stožer podržavam - zaista mislim da netko mora artikulirati probleme grada Vukovara. Stožeraši su bivši branitelji, Vukovarci, oni u medijima nisu prikazani kako treba. Ja ih otvoreno podržavam jer, znate, poanta nije u ćirilici i pločama s ćiriličnim natpisima – pravi su se problemi počeli nagomilavati još od 15. siječnja 1998., kad je počela mirna reintegracija istočne Slavonije. Srbi su tražili da škole u Vukovaru budu odvojene i mi smo mislili da će tako biti samo desetak godina, no tako je i danas, a mi, vukovarski Hrvati, mislimo da to nije u redu. Moj sin ide u šesti osnovne, ide u hrvatsku smjenu, i on je prisiljen usvajati tu segregaciju...
S druge strane, sastao sam se, tijekom mog boravka u Vukovaru, i s dvoje hrvatskih studenata - točnije, s jednim studentom i jednom studenticom. Njih mi je, kao ponajbolje na Vukovarskom veleučilištu, osobno preporučila dekanica tog Veleučilišta dr. Gordana Bujšić (psihijatrica, inače supruga poznatog hrvatskog političara srpske nacionalnosti i nekadašnjeg potpredsjednika Vlade RH Slobodana Uzelca). Oboje, inače, studiraju (ili su upravo završili studij) fizioterapiju. Proveli smo oko sat vremena u kafiću Onix, u najstrožem središtu grada. Oboje su mi se vrlo kritički izrazili o stožerašima - ali uz molbu da ne spomenem njihova imena i prezimena. Da ne bi nastradali i oni i njihovi roditelji...
Prvo, vlada veliki strah. Taj je strah prisutan i među Hrvatima i među Srbima. Ali Srbi se u toj "međuigri straha" ipak nekako bolje snalaze. Vitalniji su, uporniji i izdržljiviji. Barem kada je riječ o srpskoj omladini.
A drugo, nikada u Vukovaru nije bila ovako velika zategnutost u međunacionalnim odnosima - još od vremena reintegracije, potkraj 1990-ih. Napetosti su u stalnom porastu i nitko ne zna do kakvih će posljedica to u skoroj budućnosti dovesti.
Za mog boravka u Vukovaru i druženja s brojnim tamošnjim ljudima, i Hrvatima i Srbima, najjači su dojam na mene ostavila dva mlada čovjeka koji su po nacionalnosti Srbi. To su Saša Bjelanović (rođ. 1976.) i Siniša Mitrović (rođ. 1979.). Njih su dvojica "kičma" vukovarskih javnih i društvenih aktivnosti koje se u najkraćem mogu izraziti pojmom "nevladine udruge" (neki također govore i o »mirovnjačkim udrugama«), ali su istodobno i vrlo aktivni kada je riječ o suradnji s lokalnom samoupravom, konkretno Gradskom upravom Grada Vukovara. Siniša Mitrović je u njoj čak i zaposlen.
Njih dvojica mi nekako simboliziraju općeniti vrlo jak i upečatljiv gard srpske mladeži u Vukovaru, a koji, nažalost, nije svojstven mladim Vukovarcima hrvatske nacionalnosti. Taj se gard može raščlaniti na nekoliko elemenata.
Prvo, oni govore slobodno i neopterećeno, i ostavljaju dojam da se nikoga ne boje.
Četvrto, oni zapravo i nemaju kompleks svoje nacionalnosti, tako da je, npr., Siniša Bjelanović, iako je po nacionalnosti Srbin a po vjeri pravoslavan, svoje dijete upisao u hrvatsku školu (odnosno, u školu s hrvatskim programom).
Peto, ne libe se govoriti o tome koliki iznos od svojih donatora dobivaju vukovarske udruge u kojima su oni aktivni ili su im čak na čelu.
I šesto, u svom svakodnevnom govoru upotrebljavaju pojam "ostavnik" (množina: "ostavnici"), što je suprotnost pojmu "povratnik". Cjelokupna sadašnja politička i ukupna društvena situacija u Vukovaru, kažu, može se objasniti kroz razumijevanje dijalektike međuodnosa između te dvije kategorije, "ostavnici" i "povratnici".
Ostavnici su oni koji su ostali u Vukovaru nakon rata i pada Vukovara u studenome 1991. To su, pretežnim dijelom, Srbi (iako je tu bilo i drugih nacionalosti, pa i određenog broja Hrvata)
Povratnici su, naravno, Hrvati koji su se u svoj grad vratili nakon mirne reintegracije okupiranih dijelova istočne Slavonije u RH, tj. nakon siječnja 1998.
Obojica ovih mladih Srba s kojima sam se upoznao, Saša Bjelanović i Siniša Mitrović, sebe svrstavaju u kategoriju "ostavnika", iako su i oni neko vrijeme nakon rata 1991. proveli izvan Vukovara.
Saša Bjelanović je predsjednik najjače nevladine udruge u Vukovaru, Mirovne grupe mladih "Dunav". Ta je udruga "majka" svih mirovnjačkih udruga u tom gradu (zovu je "pionirom mirovnjaštva u Vukovaru"), postoji još od 1996. (službeno od 1998.), i iz nje su, zapravo, proistekle sve ostale brojne i vrlo razgranate udruge u gradu takva profila i karaktera. U njoj je svojedobno bio aktivan i Siniša Mitrović, koji je danas, uz ostalo, pripadnik udruge "Vukovarci dobre volje" (koja je počela s djelovanjem tek prošle godine).
Otac Siniše Bjelanovića bio je postolar, dok mu je majka prije rata radila u Kombinatu Borovo. Za vrijeme rata u Vukovaru, u jesen 1991,. Bjelanovićev je otac držao postolarsku radnju u Moslavini, odakle je i rodom, dok je sam Siniša Bjelanović tijekom ratnih pustošenja bio kod svoje tetke u Staroj Pazovi.
Mirovna grupa mladih »Dunav« počela je sa svojim djelovanjem 1995. na 1996. kroz povezivanje vukovarske mladeži s mladim Austrijancima koji su u kampu u Adici (šumi pokraj Vukovara) civilno služili vojni rok. Već je u to, tzv. egzotično, vrijeme došlo do ideje povezivanja mladih Srba (ili tzv. "mješovitih") iz Vukovara s mladim Hrvatima iz Vinkovaca i Osijeka, pa i na taj način (i prvenstveno tako) što su pripadnici UN-a izdavali vukovarskim mirovnjacima UN-ove iskaznice pomoću kojih su oni nesmetamo prelazili preko tadašnjih check-pointova raspoređenih na granici između okupiranih i slobodnih dijelova RH.
Ono što je u početku bila puka zabava (odnosno, kako mi Bjelanović reče: sex, drugs & rock'n'roll) preraslo je, s vremenom, u ozbiljne aktivnosti, naročito 2009. kada vukovarski mirovnjavci, uz podršku novog gradonačelnika Vukovara Željka Saboa, dobivaju priliku da svoj svjetonazor i društveno-politička stajališta propagiraju i u srednjim školama.
Danas je Mirovna grupa mladih "Dunav" takoreći profesionalna udruga, sa šestero zaposlenih, čiji ovogodišnji prihod iznosi oko 800.000 kuna, dok se lani kretao oko 470.000 kuna. Pojam "prihod" ovdje treba shvatiti uvjetno: riječ je o donacijama (i financiranju konkretnih projekata), koje su, kada je o MGM-u "Dunav" riječ, mahom inozemnog karaktera. Danas je najjači donator MGM-a "Dunav" Europska komisija, nekada je to bila Soroseva fondacija, a među aktualnim je njihovim donatorima i relativno mala njemačka mirovna fondacija "Die Schwelle".
No zato je popis aktivnosti MGM-a "Dunav" tijekom 2012. i 2013. pozamašan, a u njega spadaju, uz ostalo: Tjedan urbane kulture, "Balkan Street Festival", Trening iz poslovne edukacije i poduzetništva prema CEFE metodologiji, "Music Without Borders" (povezivanje glazbenika iz četiri grada: Vukovara, Dresdena, Vranja i Skoplja), Seminar "EU kultura", Izložba stripa i digitalnog crtanja u "Coffie House IQ" u Vukovaru, tečajevi španjolskog, mađarskog i engleskog jezika itd.
- Oni pričaju priču koju žele čuti Europa i svijet, a radeći na svojim projektima sebi ujedno osiguravaju i radna mjesta. I vrlo su disciplinirani i kompetentni. Oni svoje znanje ne taje, i žele svoju informaciju podijeliti s drugima, bez naknade i bez da vode računa o svojoj vlastitoj koristi. I pritom se ponašaju kao da su iznad ove situacije – kao da nije bilo rata i kao da smo svi mi iz iste ulice.
S druge strane, mirovnjačkog aktivista Sinišu Mitrovića upoznao sam, u Vukovaru, na vrlo osebujan način. Iako sam u biti nastojao stupiti u kontakt s mladim Hrvatima, osobito onima koji nešto znače u društvenom životu Vukovara (a u tu bi se kategoriju uvjetno mogla ubrojiti 26-godišnja djevojka Kristina Glumac, koja je izbjegla iz Vukovara kao trogodišnja djevojčica, a onda je, kad se vratila, uspjela magistrirati na Cambridgeu i sada priprema doktorat pod naslovom »Europski studiji), uvijek bih naišao, uz još neke Srbe ili "nacionalno miješane", upravo na njega, Sinišu Mitrovića, te se tako na najupečatljiviji mogući način uvjerio da je on jedan od glavnih motora mirovnjaštva, ali i svakovrsnih drugih aktivnosti, u Vukovaru.
Prije svega, Siniša Mitrović je stručni suradnik za razvoj civilnog društva te rad s mladima i nacionalnim manjinama u Odjelu za društvene djelatnosti, zdravstvo, socijalnu skrb, branitelje i nacionalne manjine - jednome od pet odjela koji djeluju unutar Gradske uprave Grada Vukovara.
On je, međutim, i dalje blisko povezan sa Sašom Bjelanovićem i MGM-om »Dunav«, gdje je nekada radio, istodobno je član (glumac) Dramske sekcije novoosnovane nevladine udruge »Vukovarci dobre volje«, a usto je i vođa i pjevač alternativne rock-skupine Das Rejdž, koja je imala koncert u petak 8. studenoga u kafiću »Maritimo« (koji je na glasu kao »srpski«), u najstrožem centru grada.
Poslije probe njihove nove (vrlo provokativne) kazališne predstave, održane u četvrtak navečer u Europskom domu, porazgovarao sam sa Sinišom Mitrovićem i njegovom kolegicom, 27-godišnjom voditeljicom Dramske sekcije udruge »Vukovarci dobre volje« Katjom Petrović oko sat vremena u kafiću »Maritimo«.
Siniša Mitrović mi je rekao da se u pravilu nacionalno ne opredjeljuje, ali se po popisu vodi kao Srbin. Inače nije rodom iz Vukovara, rođen je u Osijeku te je kao Srbin imao relativno dugo izbjegličko iskustvo u nekoliko gradova. Neko je vrijeme živio kod mamine rodbine u Banja Luci, a nakon toga u Zagrebu, Bruxellesu, Beču, Sloveniji... U Vukovaru je kontinuirano od 2009. S druge strane, Katja Petrović je iz miješanog braka; otac joj je Srbin, a majka Hrvatica.
I Siniša Mirković i Katja Petrović sami sebe svrstavaju u kategoriju "ostavnika", nasuprot Hrvatima-povratnicima u Vukovaru. Siniša mi je bit te kategorije ovako objasnio:
- Nakon mirne reintegracije, koja je počela 1997., ljudi koji su dotad živjeli u gradu - i Srbi ali i drugi, pa i neki Hrvati - organizirali su se kroz udruge, kako bi zaštitili svoja prava, a i sproveli neke svoje ideje. OESS je to podržavao, isto tako i Soros - oni su bili naši prvi pomagači i donatori. I što smo mi, ostavnici, napravili? Jednostavno grabiš sve što ti se pruža - jer nisi imao ništa uređeno. Mi smo jednostavno naučili preživljavati: nemaš kruha, nemaš vode, ali nam zato OESS daje novce i mi učimo jezike... U tom, dakle, periodu, od 1997. do 2001., vukovarski "ostavnici" grabe sve što im se pruža. To se, mahom srpsko ili miješano, stanovništvo naoružava znanjem, vezama i kontaktima, svi uče jezike, ja naučim engleski, proputujem pola Europe za nula kuna, i formiran dođem u Zagreb, a nakon toga i u Vukovar. Naučio sam se boriti i postao sam kreativan. A znam i pisati projekte za Europsku uniju, znam kako doći do novca od EU...
A što se za to isto vrijeme događalo s Hrvatima, koji su se u Vukovar masovnije počeli vraćati nakon početka mirne reintegracije 1998.? Siniša Mirković kaže:
- Za razliku od nas "ostavnika", ti su povratnici, Hrvati, bili osigurani od strane države i državnih institucija. Roditelji naših vršnjaka imali su unaprijed riješene mirovine, s tim da su neke vojne mirovine premašivale i 1000 eura. I što se s tim mladima događa? Oni su sami po sebi zbrinuti, oni u progonstvu nisu ništa naučili raditi, i oni sada ne rade ništa, ali je svatko od njih po povratku u Vukovar već imao skuter. Hrvatsko dijete povratkom u Vukovar dobiva sve, što god poželi ono dobije na tanjuru. I naravna stvar, kad nemaš radne navike, rađa se dosada i bahatost, pa ti klinci iz obijesti počinju razbijati spomenike. A kada je država iznenada došla u krizu, koja eto traje već pet godina, te je morala zatvoriti »pipe«, a ti su povratnici istodobno i u silnim kreditima – neminovno su se kod te djece i kod tih mladih počele rađati i frustracije. Objektivno rečeno – djeca tih povratnika gube sposobnost preživljavanja.
Siniša Mitrović mi je cijeli taj proces definirao kao svojevrsnu evoluciju - evoluciju u kojoj su vukovarski Srbi neko vrijeme (do reintegracije) bili "dolje", a sada sve više idu prema "gore", dok je s njihovim vršnjacima Hrvatima sasvim obrnuto.
- Mi živimo od projekta do projekta - dodala je na to Katja Petrović – i stalno smo u pokretu. Mi smo u stalnoj borbi i ne predajemo se.
Nakon dva dana provedena u Vukovaru, kontaktirajući s predstavnicima, uvjetno rečeno, alternativne društvene scene toga grada – iako ona više nije alternativna, jer je, uvjerio sam se, itekako inkorporirana u organe i institucije Uprave grada Vukovara – morao sam se na kraju sasvim ozbiljno upitati: pa gdje su zapravo ti mladi Hrvati? Zar su se doista zatvorili u svoje mišje rupe, kao što mi je to rekao Pavao Josić?
Onda su me neki moji sugovornici uputili na udrugu Vuka, u kojoj su, kako mi rekoše, većinom uistinu pravi Hrvati. Ti, iz Vuke, organiziraju festivale alternativne glazbe kao što je ove godine, npr., bio »Vukovar Urban Fest« (VUF), održan u šumi Adici. Svojevrsno jezgro udruge je hard core skupina Wardakhin, a kuriozitet je da su njezini članovi sinovi poznatog vukovarskog stožeraša Zdravka Komšića – Kristijan i Ivan Komšić. Jedan od njih svira bas, dok drugi pjeva. Siniša Mitrović mi ih je pohvalio da su izvrsni glazbenici. »Oni su meni baš super«, rekao mi je.
Btw., njihov video spot »Ratne igre« može se pregledati na You Tubeu; do danas je prikupio nešto više od 4500 posjeta.
U petak 8. studenoga popodne pružila mi se sjajna prilika da se sastanem s ocem i sinom (Ivanom) Komšićom, i to u uredu Zdravka Komšića (u zgradi na Trgu hrvatskih branitelja 1), koji obnaša dvije funkcije: on je predsjednik vukovarskog ogranka Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, ali i predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara.
S ocem Zdravkom dogovorio sam sastanak u 15 sati, a sa sinom Ivanom (koji ima 30 godina) u 15.30. Onda mi je, nešto iza pola tri, Ivan mlađi odjedanput otkazao. Poslao mi je SMS s porukom da nema vremena, da će nešto duže ostati na poslu, a da nakon toga mora ići u Osijek. Ujedno mi je poručio da je i njegov tri godine stariji brat Kristijan zauzet, pa da se ni on neće moći sastati sa mnom.
Zdravko Komšić mi je, tijekom razgovora, ostavio dojam razočaranog, rezigniranog, pa i slomljenog čovjeka. Objasnio mi je zašto je nedavno javno napao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara – samo zato što se priklonio HDZ-u i pravašima Ruže Tomašić, ali ne i zbog njegova glavnog cilja: borbe protiv ćirilice. »Dajem apsolutnu potporu Stožeru u borbi protiv ćirilice«, rekao mi je, »ali nisam za priklanjanje nijednoj stranačkoj političkoj opciji«.
Prepričao sam Zdravku Komšiću svoje razgovore s mladim vukovarskim Srbima (i "miješanima"), članovima nevladinih udruga, kao i o njihovoj teoriji o svojevrsnoj srpskoj supremaciji u Vukovaru – zahvaljujući žilavosti i otpornosti što su je stekli onih godina kada su hrvatski Vukovarci bili, i još uvijek jesu, na državnoj skrbi. Pažljivo me saslušao, a onda je rekao:
- Poznato mi je sve to o čemu govorite. To je zato što Europska unija financira te udruge; daje im novce, samo da bi širili bratstvo i jedinstvo. Sve te srpske udruge imaju prostorije i novce, dok hrvatske udruge nemaju svoje prostore, pa su prisiljeni djelovati po svojim kućama. I to je upravo ono što mi i kroz borbu protiv ćirilice želimo prezentirati! Srbi u Vukovaru nisu ugroženi, nego debelo naplaćuju to svoje bratstvo i jedinstvo. Zato su i tolike podjele u gradu, i ne vidim kako će se to riješiti u budućnosti.
Priznao mi je da on i njegovi sinovi pripadaju dvjema različitim kulturama, ali je pritom napomenuo:
- Moji sinovi i ja slažemo se oko ćirilice, tu je suglasje! Vidite, moji sinovi su protjerani iz Vukovara kad su imali 9 i 12 godina, a ja sam 9 mjeseci proveo u srpskom logoru u Sremskoj Mitrovici. U prognanstvu smo zajedno bili 8 godina – od 1991. do 1999. Bili smo u Zagrebu (u »mamutici«) i u Velikoj Gorici. Kad smo se vratili u Vukovar, moji sinovi su se družili sa Srbima. Govorili su: »Nisu oni krivi.« Ali nakon dvije-tri godine, nakon što su upoznali pravo stanje u ovome gradu, rekli su mi: »Tata, shvatili smo da smo mi i oni dva svijeta!« I odonda više nema druženja i prijateljstva. Pa gledajte, kad god igra hrvatska nogometna reprezentacija s bilo kime, slavlje je kada Hrvatska izgubi. Onda se tu naveliko puca, onda oni slave. Možete misliti kako to djeluje na nas. Jednoga dana, kad mi Hrvati nađemo naše poginule i naše nestale, i kad Srbin bude poštivao i volio tu našu državu, onda će možda... Ali ne znam hoćemo li to ikad doživjeti.
O nevladinim, tzv. manjinskim udrugama u Vukovaru negativno mi je govorio i vukovarski svećenik, župnik župe sv. Filipa i Jakova fra Ivica Jagodić (rođ. 1967.). On mi je, uz ostalo, istaknuo:
- Istinu govoreći, ja te manjinske udruge i ne poznajem. Njih se ne vidi niti se čuje za njih. Ali one na vješt način znaju doći do financijskih sredstava. Mislim da je njihov cilj da se nešto materijalno dobije.
Fra Jagodić mi je pritom posebno nezadovoljstvo izrazio Europskim domom, jednom od vodećih vukovarskih udruga, i njihovom počasnom predsjednicom i utemeljiteljicom Ljiljanom Gehrecke. Rekao mi je:
- Nisam oduševljen Europskim domom, ali ni drugim mirovnjačkim udrugama. Imam kompletan prigovor na sve te mirovnjačke inicijative – zato što u startu nema dobrog početka, zato što nema adekvatnih ljudi koji bi došli ovdje da za jednim stolom popričamo. Nego su to uvijek politička nadmetanja nametnuta odozgor, pri čemu se nijedna stvar ne raščišćava nego se sve stavlja pod tepih. A sve što se stavlja pod tepih – nije dobro. Tipičan je primjer ćirilica. Tu se vidi njihova oštrica. Trebalo je neke stvari raščistiti i onda stvarati prijateljstvo. Ovako idu silom nametati neke stvari, pa se oštre i jedni i drugi.
Lokalna Katolička crkva prakticira stoga jedan specifičan način javnog i društvenog života u tom gradu, a to je svojevrsno pokroviteljstvo nad svim hrvatskim »ćelijama« i ustanovama koje u Vukovaru postoje i djeluju. Fra Jagodić mi je to izrazio ovim riječima:
- Svi Hrvati u Vukovaru su jedna obitelj. Ako uzmemo institucije kao što su Hrvatski dom, Matica hrvatska, Muzej grada Vukovara, Hrvatska žena, Gradska uprava, Županijska uprava, Institut »Ivo Pilar«, vukovarska podružnica HAZU-a – za sve te institucije mi smo jedno tijelo. Znamo što tko može napraviti, jedni drugima smo oslonac. Mi se svi znamo, mi se svi okupljamo, na različitim susretima, dobro znamo tko su ti ljudi u tim institucijama, poznajemo njihovu organizacijsku strukturu...
Prije svog odlaska iz Vukovara uspio sam se upoznati i malo opširnije popričati i s Ljiljanom Gehrecke, utemeljiteljicom i počasnom predsjednicom Europskog doma, nevladine udruge koja je posebno veliki trn u oku i stožerašima i Katoličkoj crkvi, ali i brojnim drugim hrvatskim ustanovama i snagama u Vukovaru.
Riječ je o postarijoj ženi (rođ. 1938.), intelektualki (ekonomistica je, doktorirala je na području tehničkih znanosti na problematici planiranja razvoja) i, ako mogu tako reći, pravoj gospođi, nepatvorenoj predstavnici onoga nekadašnjeg gospodstvenog i multietničkog Vukovara kakav više ne postoji. Po nacionalnosti je Srpkinja, i to i iz Banije (rođena je u Vorkapić Selu kraj Gline), a svojedobno se udala za autohtonoga hrvatskog Nijemca Siegfrieda Gehreckea, koji je umro 2001.
Zapravo su njih dvoje, Ljiljana i Siegfried Gehrecke, u kolovozu 2000. osnovali Europski dom u Vukovaru – zajedno s još 13 građana i građanki toga grada – pri čemu je inicijativa o tom osnivanju pokrenuta na Dan Europe, 9. svibnja 1999., pa se ta udruga zato tako i zove – Europski dom. Fizički, riječ je o jednoj relativno skromnoj i još ne sasvim dovršenoj dvokatnici u Ulici Ljudevita Gaja – uskoj i polumračnoj uličici što se od najstrožeg središta grada uspinje prema crkvi sv. Filipa i Jakova, no u zbilji je to jedan mali društveni centar koji vrlo blisko surađuje i iznajmljuje prostor brojnim ostalim nevladinim udrugama u gradu, kao što su, primjerice, »Vukovarci dobre volje«, »Bosino« (udruga za pomoć starim i iznemoglim osobama), Vukovarske Iskrice (udruga za pomoć djeci s posebnim potrebama), Ispostava udruge B.a.B.e., Foto klub Vukovar itd.
- Mi okupljamo udruge – kaže gđa Ehrecke – s ovom misijom ili željom: da se u Vukovar vrati život, da Vukovar opet postane normalna, dobro integrirana zajednica, kao što je i nekada bio.
Činjenica je – koja neke (da ne kažem: mnoge) vukovarske Hrvate smeta – da su Ljiljana i njezin suprug Siegfried Ehrecke dugo godina živjeli i radili u Beogradu. Od 1970. pa nadalje oboje su bili profesori na beogradskome Fakultetu organizacijskih znanosti; onda se 1996. gđa Ljiljana vratila u Vukovar, dok joj je muž sve do smrti ostao u Beogradu.
Ono drugo što smeta pojedine Hrvate u Vukovaru – to je financijska pomoć koju Europski dom dobiva od svojih mentora. Provjerio sam u Gradskoj upravi Vukovara (kod zamjenice gradonačelnika Danijele Stanković): 2012. Grad im je dodijelio 50.000 kuna, a ove, 2013., još više – 65.000 kuna. Ljiljana Ehrecke na to kaže:
- Mi ni lipu ne možemo dobiti od Europske unije. Ja 13 godina radim u Europskom domu bez ijedne lipe naknade. Samo Dijana Antunović-Lazić, izvršna direktorica Europskog doma, prima plaću, i to minimalac, za pola radnog vremena. Od Europske unije imali smo dosad samo dva isfinancirana projekta: »Dunavske priče« 2012., za koje smo dobili 16.000 eura, i veliku međunarodnu mirovnu konferenciju 2010. ili 2011., koja je održana u Vukovaru, i to s velikim uspjehom, a za koju smo od EU dobili 12 i nešto tisuća eura. To su svi novci dobiveni od EU. Od grada Vukovara godinama nismo dobivali ništa pa su postupno povećavali. Sve ostalo su prihodi od manjih projekata.
Kao osoba, ali i kao intelektualka, Ljiljana Gehrecke mi je ostavila dojam žene koja je po svojim stavovima i uvjerenjima negdje između Mirjane Gross i Latinke Perović. Vrlo je kritična prema djelovanju Katoličke crkve u Vukovaru (»Ovdje je i Crkva protiv djelovanja udruga, a oni su bili i protiv integracije u Europu!« - rekla mi je), dok mi je za stožeraša Zdravka Komšića kazala:
- Ja mu želim pomoći. Mislite da je njemu lako? On je veliki mučenik. Prvi put su ga kaznili neprijatelji, zločinci, a sada on sam sebe kažnjava, jer ne umije izaći iz tih svojih stalnih uvjerenja. Zamislite kad vi 20 godina živite u filmu rata! A što se tiče širenja »bratstva i jedinstva« koje nam Komšić i neki drugi spočitavaju – pa mi se i zalažemo za »bratstvo i jedinstvo«, ali ne ono pod prisilom i političkom obojenošću. Mi se zalažemo za jedinstvo dobre volje, jer bez jedinstva nema učinkovite zajednice. I biljke dobro žive i uspijevaju kad rastu zajedno!
U ovome sam članku već napisao tko je na mene ostavio najjači dojam u Vukovaru: dvojica mladih Srba Saša Bjelanović i Siniša Mitrović. A najdojmljiviji mi je trenutak svakako bio onaj kada sam se rastajao sa Zdravkom Komšićem, nakon onoga našeg razgovora u njegovu uredu na Trgu hrvatskih branitelja 1.
Rukovali smo se, a onda je on, sav onako slomljen i skrhan, krenuo prema svom automobilu, s namjerom da krene kući. Ali još dok smo bili na stepenicama, rekao mi je nešto o čemu nije, barem ne tako otvoreno, govorio kad smo pričali u njegovu uredu. Pritom mi je napomenuo da te njegove riječi svakako objavim:
- Za 20 godina Srbi će apsolutno zavladati ovim gradom. Ja vam to kažem: ovaj će grad pasti bez ispaljenog metka. Mi Hrvati smo tragični gubitnici, a Srbi će biti apsolutni vladari Vukovara!