Srpski Krajišnici u Beogradu
28. X 2017.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

U Jutarnjem listu je ovih dana objavljena vijest kako preko Sindikata udruženja penzionera Srbije srpski umirovljenici iz nekadašnje RSK Krajine traže od Hrvatske isplatu tzv. "zaostataka" mirovina koje im Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nije isplaćivao tijekom ratnih godina, tj. od 1991. do 1998. Prvi takav njihov zahtjev nadležni su međunarodni sudovi, uključujući i Sud u Strasbourgu, glatko odbili (s obrazloženjem da su srpski umirovljenici za to vrijeme primali mirovine preko parafondova tzv. RSK Krajine pa nema smisla da im se mirovine isplaćuju dvaput), no ovih je dana stigla iz Srbije nova predstavka sličnog ili identičnog sadržaja u kojoj se, po pisanju Jutarnjeg, spominju i neke sasvim konkretne cifre.

Računa se da tih srpskih umirovljenika iz nekadašnje Krajine, kojima treba isplatiti "zaostale" mirovine, ima između 20 i 80 tisuća, a da im Hrvatska, prema njihovim ponovljenim traženjina, treba isplatiti čak 30 milijardi kuna.

Jutarnji list upozorava da predstavku srpskih krajiških umirovljenika "treba shvatiti ozbiljno jer bi u slučaju pozitivnog rješenja to bio put u mogući povrat ne samo mirovina nego i kamata te drugih naknada koje proizlaze iz mirovinskog sustava, kao i udjela u privatizaciji na temelju mirovinskog staža".

To, međutim, nije jedina velika inicijativa koju su nekadašnji Krajišnici (a danas građani Republike Srbije) poduzeli, u zadnjih nekoliko mjeseci, prema Republici Hrvatskoj. U posjedu sam jednoga nesvakidašnjega prosvjednog pisma, dugačkog tri i pol kucane stranice, što ga je, kako piše u njegovu zaglavlju, Skupština i Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu odaslala hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. Pismo je datirano u Beogradu 25. srpnja o.g., a potpisali su ga dvojica glavnih političkih predstavnika nekadašnje (a danas obnovljene, barem na papiru) Republike Srpske Krajine: predsjednik Skupštine RSK Rajko Ležaić i premijer Vlade RSK Milorad Buha.

Ono što već na prvi pogled ili prilikom dijagonalnog čitanja toga pisma najviše upada u oči, to je njegov neuobičajeno grub, drzak, pa i primitivan ton, kakav bi bio neprikladan i za neku posve banalnu ili svakodnevnu komunikaciju, a kamoli za pismo upućeno predsjedniku, odnosno predsjednici jedne države.

U pismu se hrvatski branitelji nazivaju nasljednicima ustaša iz razdoblja NDH, odnosno etiketiraju se kao "palikuće, rušitelji, pljačkaši, svirepi ubojice i progonitelji Srba", dok se Republika Srpska Krajina uzdiže na pijedestal nasljednice nekadašnje Vojne krajine koja je, kako piše, "imala autonomiju u Austrougarskom carstvu više od 300 godina, dok je Hrvatska bila jedna mala kmetovska pokrajina u istom tom carstvu".

S druge strane, hrvatske se vlasti optužuju da su tijekom "Oluje", koja je u pismu Srba Krajišnika okarakterizirana kao "zločinačka akcija", protjerale iz RSK više od 300.000 Srba, uz obrazloženje: "Ono što nas Srbe nisu dokrajčile hrvatske Ustaše od 1941. g. do 1945. godine uz pokroviteljstvo nacističke Hitlerove Nemačke, dokrajčili su Franjo Tuđman i sledbenici ustaša koje vi zovete 'braniteljima', uz pokroviteljstvo NATO pakta i uz vjekovni idejni projekat Vatikana".

Udarno mjesto u pismu ipak zauzimaju zahtjevi srpskih Krajišnika prema Republici Hrvatskoj, a njih ima ukupno 14. Pritom se navodi da su ti zahtjevi "uslovi za normalizaciju odnosa između nas Srba Krajišnika i vas Hrvata", koje oni, srpski Krajišnici, iznose "radi mira i budućnosti mladih generacija".

Prvi je njihov zahtjev formuliran ovakvom rečenicom: "Da izrazite kajanje i izvinjenje nama prognanim Srbima iz RSK i Hrvatske!!!"

Drugi "uvjet za normalizaciju" Srba Krajišnika glasi ovako: "Prestanak ustašovanja petog avgusta u Kninu!!! Prestanite likovati i sipati sol na našu ljutu ranu petog avgusta, jer vi niste nikoga pobijedili, osim onih 2000 staraca, žena i djece koje ste pobili na kućnom pragu. Za takvu pobjedu moralni narodi se stide dok je vijeka i svijeta."

Osobito zvučno djeluje 3. zahtjev, koji je formuliran riječima: "Vratite nama Srbima otetu našu zemlju Republiku Srpsku Krajinu!!!"

Pod rednim brojem 4. piše: "Vratite nama imovinu u onakvom stanju u kakvom smo je ostavili, bežeći ispod vaših granata i ispred vaših kama! Sve što se srušili, uništili, opljačkali vratite ili platite! Vi ste srušili! Vi sagradite!"

Zahtjev br. 5 u pismu političkih predstavnika Srba Krajišnika glasi: "Vratite Srbe u Ustav R. Hrvatske, kao ravnopravan i državotvoran narod!"

Šesti je zahtjev: "Isfinancirajte i omogućite slobodan povratak svim prognanim Srbima u njihove kuće i stanove! Srušili ste ih, vi ih i obnovite!"

A onda se od rednog broja 7. do rednog broja 14. navode, taksaktivno, ovi zahtjevi: "Da odmah počnete sa procesuiranjem onih hrvatskih 'branitelja' koji su počinili zločine nad Srbima!"; "Da Hrvatska odmah materijalno obešteti porodice poginulih Srba i sve Srbe koje su vaši 'branitelji' osakatili!"; "Da Hrvatska srpskim penzionerima isplati sve neisplaćene penzije!"; "Da se penzionisanim Srbima obračunavaju penzije po istoj metodologiji kao i Hrvatima!"; "Da se prognanim Srbima isplate akcije državnih i društvenih preduzeća koje ste vi prodali i uzeli novac, a mi ih gradili i stvarali!"; "Da se Srbima isplate bankovni ulozi i kamate u Ljubljanskoj i Jugobanci!"; "Da Hrvatska Srbima vrati njihove (oko 50.000) stanove!"; i naposljetku, pod rednim brojem 14 - "Da odmah prestane proganjanje Srba Krajišnika po lažnim i izmišljenim optužnicama".

Na kraju pisma odaslanog hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović Srbi Krajišnici, odnosno njihovi politički predstavnici, predlažu "razgovore i pregovore" sa službenim hrvatskim vlastima o svim navedenim točkama, napominjući pritom da bi ti pregovori trebali biti direktni, tj. između samih Srba Krajišnika i Republike Hrvatske, a ne uz posredovanje srbijanskih vlasti. To su obrazložili ovim riječima: "Mi cenimo dobronamjernost srbijanskih vlasti i one mogu biti medijatori, ali ipak po onoj narodnoj 'tuđa ruka svrab ne češe'."

Iz Ureda predsjednice RH dobio sam informaciju da je to pismo (najvjerojatnije) stiglo na Pantovčak, ali da je, kako zbog svog sadržaja tako i zbog samoga tona obraćanja hrvatskoj predsjednici, po svemu sudeći završilo tamo gdje i jedino zaslužuje - u košu ili rezaču papira.

Slična pisma Srba Krajišnika, uglavnom u obliku e-mailova, upućuju se, već duže vremena, i na razne druge adrese, tj. raznim drugim institucijama i medijskim kućama kako u Hrvatskoj tako i u Republici Srbiji. Samo je u tjednik Globus u proteklih nekoliko mjeseci stiglo nekoliko desetaka, možda i stotinjak njihovih pisama. Većinu njih potpisuje predsjednik Skupštine RSK u progonstvu Rajko Ležaić.

Mnogi su od njih (gotovo) komičnog sadržaja. U jednome (otvorenom) pismu ministru vanjskih poslova Republike Srbije Ivici Dačiću (pismo je datirano 13. rujna 2016.) Pokret za slobodne srpske zemlje, iza kojega stoje Srbi Krajišnici, energično prosvjeduje zbog toga što je on, Dačić, u svom razgovoru s njemačkim ministrom vanjskih poslova Michaelom Rothom rekao da je u ratovima devedesetih iz Hrvatske protjerano "više od 200.000 Srba", budući da je, po njihovu izračunu, ta brojka neusporedivo veća i iznosi čak 800.000 prognanih Srba.

U nekim pak pismima ili mailovima upućenim iz tabora Srba Krajišnika Hrvati se vrijeđaju ili omalovažavaju, među ostalim, i kao "pokatoličeni Srbi koji govore nakaradnim srpskim jezikom".

Tijekom svog nedavnog boravka u Beogradu uspio sam prodrijeti u "srce" (danas ipak imaginarne) Republike Srpske Krajine, tj. sastati se i malo opširnije porazgovarati s njezinim glavnim političkim predstavnicima (koji se najčešće i potpisuju na maločas citirana pisma i mailove). Čini se da sam izabrao vrlo dobar tajming jer ove, 2016. godine Srbi Krajišnici obilježavaju i proslavljaju okruglih 25 godina od osnivanja Republike Srpske Krajine (1991.-2016.) pa su za tu prigodu priredili voluminozni set od čak 10 Zbornika o povijesti RSK u kojima je objavljeno - odnosno u kojima će biti objavljeno - oko tri tisuće dokumenata iz cjelokupne povijesti te (para)državne tvorevine, osnovane u vrijeme rata na hrvatskom teritoriju. Zbornici će, kako mi je rečeno, biti javno promovirani na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu.

Zbornike je potpisao Ratko Ličina (rođ. 1964. u Gračacu), kojega se neki možda još sjećaju kao najmlađeg zastupnika Srpske demokratske stranke u prvom sazivu Hrvatskoga sabora, uspostavljenom nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, u svibnju 1990. On je danas ministar za infomiranje u Vladi RSK u progonstvu, odnosno jedan od ukupno 11 članova te Vlade. Ostali su njezini članovi: Milorad Buha (predsjednik Vlade, Baranja), prof. Lazar Macura (Dalmacija), Mile Bosnić (Kordun), mr. Svetozar Vinčić (Banija), dr. Momčilo Subotić (Zapadna Slavonija), Dragoljub Jakšić (Srijem), Rade Čubrilo (ministar obrane), Nikola Dobrijević (ministar pravosuđa), Branko Bibić (sekretar u Vladi) i, kao jedanaesti, Slobodan Jarčević (savjetnik u Vladi, inače nekadašnji ministar vanjskih poslova RSK).

Najprije nekoliko riječi o samom pojmu "Vlada RSK u progonstvu" (kao i o njemu analognom pojmu, "Skupština RSK u progonstvu").

Za Hrvate, za Republiku Hrvatsku i njezine građane, samoprozvana Republika Srpska Krajina, zajedno za svojim tijelima vlasti, vladom i skupštinom, zloćudna je paradržavna tvorevina koja je, uz trajnu i obilnu pomoć Miloševićeve Srbije, četiri godine držala pod okupacijom gotovo trećinu hrvatskoga državnog teritorija i terorizirala, protjerivala i ubijala nesrpsko stanovništvo.

Danas, naravno, Republika Srpska Krajina u stvarnom obliku više ne postoji, ali zato postoji ideja ili projekcija o nekadašnjoj RSK stvorenoj na okupiranom hrvatskom teritoriju, iza koje stoje i koju promoviraju njezini nekadašnji, a ujedno i današnji politički predstavnici, koji, sa statusom prognanih ili izbjeglih Srba Krajišnika, žive u Beogradu ili njegovoj okolici (najviše ih je u beogradskim predgrađima te na području između Beograda i Novog Sada).

"Vlada RSK u progonstvu" kao takva proglašena je, tj. uspostavljena 26. veljače 2005., tj. nepunih 10 godina nakon "Oluje". Toga su dana prognani/izbjegli Srbi Krajišnici sazvali, u glavnom gradu Republike Srbije, tzv. obnoviteljsku sjednicu Skupštine RSK na kojoj se okupilo 48 zastupnika od ukupno njih 81 izabranih u prosincu 1993., na posljednjim ikada održanim izborima u Republici Srpskoj Krajini. Na toj, obnoviteljskoj sjednici Skupštine RSK smijenjena je ona stara, ratna Vlada Milana Babića (bila je to 5. Vlada u povijesti RSK, a trajala je samo nekoliko dana, od 27. srpnja do 5. kolovoza 1995.), a izabrana nova, u obličju "Vlade u progonstvu", na čijem je čelu bio, a i danas je, Baranjac podrijetlom iz Belog Manastira Milorad Buha.

Moji sugovornici, srpski Krajišnici definirali su mi "Vladu RSK u progonstvu" kao političko (dakle ne kao humanitarno ili zavičajno) tijelo, koje, po njihovim riječima, nastavlja kontinuitet rada državnih organa Republike Srpske Krajine kakva je ona postojala prije hrvatske vojno-redarstvene akcije "Oluja", početkom kolovoza 1995. Odnosno, kako oni to tvrde, prije "pogroma" ili "okupacije RSK".

U Beogradu sam se najprije upoznao s predsjednikom Skupštine RSK u progonstvu Rajkom Ležaićema, a onda me on povezao i sa samom Vladom RSK u progonstvu, s čijim sam se predsjednikom Miloradom Buhom te ostalim članovima Ratkom Ličinom, Mirkom Dobrijevićem i Jankom Dobrijevićem sastao u Zmaj Jovinoj 15, u najstrožem središtu Beograda - kako je ispalo: u istoj ulici u kojoj sam i sam nekada živio, u razdoblju 2006.-2011.

Srpski Krajišnici inače nemaju svoj vlastiti prostor, a ovaj ovdje, na prvome katu u Zmaj Jovinoj 15, povremeno im, za sjednice Vlade i Skupštine RSK, ustupa Mirko Jović, čelnik (ili jedan od čelnika) Svesrpske političke organizacije "Slobodna Srbija", koja pripada spektru najdesnije orijentiranih političkih stranaka i organizacija u Republici Srbiji.

Mirko Jović je, inače, bio predsjednik prve srpske nacionalne stranke osnovane u predvečerje (ratnog) raspada SFR Jugoslavije, Srpske narodne obnove (SNO), a u ratovima devedesetih bio je aktivan u srpskoj paravojnoj postrojbi "Dušan Silni", neki od čijih pripadnika su se borili i u Hrvatskoj.

Ono što mi je najprije privuklo pažnju u mom razgovoru s politički organiziranim Srbima Krajišnicima bio je vrlo jaki kontrast između njihovih političkih stajališta (uključujući i one što su ih iznijeli u svom pismu predsjednici RH Kolindi Grabar Kitarović) i njih samih kao osoba - barem kako su se to meni osobno uspjeli predstaviti. Doživio sam ih kao (relativno) tople i komunikativne ljude, s kojima bi se čovjek mogao i družiti, kada ne bi bile uvijek na dnevnom redu političke teme s kojima su oni stalno zaokupljeni.

Predsjednik Skupštine RSK Rajko Ležaić htio me čak pozvati k sebi na ručak (živi na Voždovcu, u kvartu u koji se općenito doselio nešto veći broj izbjeglih Srba Krajišnika), ali je od toga ipak odustao nakon što je procijenio da bih mogao doživjeti određene neugodnosti od nekih njegovih susjeda (pri čemu je mislio upravo na svoje zemljake, Krajišnike).

Nešto se hladnije, međutim, tijekom cijeloga našega dvosatnog razgovora u Zmaj Jovinoj 15 držao Mirko Jović, prema kojemu su se, inače, moji sugovornici, Srbi Krajišnici, odnosili kao prema osobi s autoritetom (da ne kažem kao prema svom pretpostavljenom).

Na moje pitanje jesu li u Republici Srbiji službeno priznati kao "Vlada RSK u progonstvu", odnosno jesu li igdje kao takvi registrirani, ministar za informiranje u Vladi RSK Ratko Ličina mi je ovako odgovorio:

- Republika Srbija ne priznaje našu Vladu RSK. Kao što je nije priznala za vrijeme rata, tako je ne priznaje ni danas. RSK se, zasad, međusobno priznala s Pridnjestrovljem, Južnom Osetijom i Abhazijom. I - to je to. Mi sebe smatramo političkim i pravnim sljedbenikom ranijih krajiških organa. Rad Vlade RSK u progonstvu je politički samostalan i autohton.

Ličina i njegovi kolege iz Vlade i Skupštine RSK u progonstvu tijekom cijeloga razgovora su me uvjeravali kako ih Republika Srbija ni na koji način ne potpomaže i financira te kako Vlada RSK sve ovo vrijeme kako postoji u Beogradu (od svoje rekonstitucije u veljači 2005. do danas) svoje poslove obavlja volonterski.

Na moje konkretno pitanje kakav je odnos premijera Vlade Srbije Aleksandra Vučića prema njima, Ličina mi je, u ime svih zastupnika Skupštine i ministara Vlade RSK u progonstvu, odgovorio:

- Odnos g. Vučića prema nama i našoj problematici jest na fonu ranijih stavova predstavnika vlasti Srbije prema RSK (htio je reći da od njega ne dobivaju baš nikakvu pomoć ili podršku - op. aut.), iako je za svaku pohvalu Vučićeva promjena prema obilježavanju obljetnice "pogroma" (u Krajišnika je ta riječ istoznačnica za "Oluju", 5. kolovoza 1995. - op. aut.) u zadnje dvije godine. Osobno, takav stav poštujem i razumijem.

A što se tiče odnosa Milorada Dodika i Republike Srpske prema njima, prognanim/izbjeglim srpskim Krajišnicima, dobio sam dva pomalo različita odgovora.

Službeni odgovor, koji mi je dao ministar za informiranje u Vladi RSK Ratko Ličina, glasio je ovako:

- Kontakti između RSK i Republike Srpske, koji su postojali do Daytona 1995., ostali su na toj razini. S postdejtonskim službenim vlastima Republike Srpske dosad nismo imali službeni kontakt.

Predsjednik Skupštine RSK u progonstvu Rajko Ležaić bio je, međutim, u svom odgovoru nešto širokogrudniji (i to, moram reći, za naših separatnih susreta i razgovora, u jednome od kafića na Cvetnom trgu pokraj hotela "Park" u Njegoševoj), pa mi je, među ostalim, rekao:

- Miroslav Dodik s nama direktno nema veze, ali s njim imamo kontakte, preko nekih naših ljudi. On na nas, Krajišnike, gleda kao na ljude koji su doživjeli stravičnu tragediju i kojima treba pomoći - dakako, ne u ratnom ili vojnom nego u normalnom, humanitarnom pogledu. Dodik, znate, ima neke tvrtke, u kojima je zaposlio nas, Krajišnike. Jedan naš poslanik (mislio je na jednog zastupnika Skupštine RSK - op. aut.) vodi tvrtku (pretpostavljam, Dodikovu - op. aut.) u Novom Sadu, i njih su dvojica vjenčani kumovi. A naš pak ministar (u Vladi RSK - op. aut.) Mile Bosnić s Dodikom je studirao na Fakultetu političkih nauka u Beogradu; znaju se, dakle, iz studentskih dana.

O suradnji-nesuradnji prognanih/izbjeglih Krajišnika s Miloradom Dodikom, Ležaić mi je još kazao:

- Ima on svojih problema, pa ga ne opterećujemo. Nemamo namjeru stavljati naš uteg na njegova leđa. Ono što očekujemo od Rusa, to radimo direktno, bez njega.

O očekivanjima Krajišnika "od Rusa" reći ću nešto više u nastavku ovoga tekta.  

Zanimalo me, u nastavku razgovora, gdje oni, Srbi Krajišnici, danas rade, tj. od čega i kako žive. Moram odmah istaknuti da su mi se trojica mojih glavnih sugovornika - predsjednik Vlade RSK Milorad Buha, ministar za informiranje u toj Vladi Ratko Ličina te predsjednik Skupštine RSK Rajko Ležaić - predstavili kao (relativno) situirani ljudi, koji se baš mnogo i ne razlikuju od nekoga koga bismo mogli opisati kao "prosječnog Beograđanina".

Predsjednik Vlade RSK Milorad Buha bio je prije rata zamjenik sekretara za privredu u Općini Beli Manastir (zanimljivo je da je u Belom Manastiru bio relativno bliski susjed današnjega gradonačelnika toga grada, SDP-ovca Ivana Doboša, s kojim sam se upoznao radeći na jednoj temi za Globus u ljeto 2010.), a danas radi u Republičkom fondu penzijskog i invalidskog osiguranja u Beogradu. Živi u Veterniku, u predgrađu Novog Sada.

Ministar za informiranje u Vladi RSK Ratko Ratko Ličina zaposlen je u Stručnim službama u Skupštini Republike Srbije, tj. u srbijanskome ekvivalentu za Hrvatski Savor.

I Buha i Ličina rade, dakle, u državnim ustanovama, iz čega se može izvući zaključak da Republika Srbija prema njima, srpskim Krajišnicima nema diskriminirajući odnos.

Drugačija je, međutim, (a i malo složenija) priča predsjednika Skupštine RSK u progonstvu Rajka Ležaića, no treba reći da je on znatno stariji od Buhe i Ličine (rođen je 1950.) te je danas, tj. od 2014., u mirovini.

On je podrijetlom iz okolice Benkovca i u Hrvatskoj je prije rata bio predavač na strojarskoj grupi predmeta u Srednjoškolskom centru "Ivo Lola Ribar" u Benkovcu. Godinu 1991. dočekao je na funkciji predsjednika Izvršnog vijeća Općine Benkovac, a kad je 1995. izbjegao u Srbiju, morao se snalaziti kako je god znao i umio jer ga u Beogradu, budući da je u RSK vodio relativno umjerenu i antiratnu politiku, nisu najbolje primili.

- Trebao sam raditi kao savezni tržni inspektor - potužio mi se Ležaić - ali kad sam bio poslan kod glavnog šefa u Saveznoj tržnoj inspekciji, taj mi je kazao: "Nisam vas spreman zaposliti jer mi je s najvišeg mjesta naređeno da u Republici Srpskoj Krajini niste sprovodili politiku Republike Srbije!" E sad, jesu li mu to naredili Milošević ili Mira Marković, nije mi poznato...

Ležaić mi je, inače, povjerio da su srpski ekstremisti, s čijom se politikom, kako tvrdi, nije slagao, čak triput pokušali na nj izvršiti atentat, no u sva tri navrata je preživio. Prvi je put trebao biti ubijen 28. lipnja 1992. u svojoj kući u Benkovcu (zajedno s Milanom Babićem); drugi su mu put, u jesen 1992., ispred benkovačke kuće srpski ekstremisti minirali auto; a treći put mu je, kad je 1996. živio, kao prognanik, u Unci (pretpostavljam blizu Bosanskog Broda), eksplodirao lijevi kotač na autu, i to za vrijeme vožnje (štoviše, dok je preticao).

Svejedno, snašao se. U Beogradu je osnovao jednu malu tvrtku (tj. preuzeo je postojeću od neke druge osobe), sagradio je obiteljsku kuću na Voždovcu, a danas kao umirovljenik živi sam sa suprugom (ima odraslu kćerku iz prvoga braka).

Zavičajna kuća u Benkovcu mu je, inače, i dalje čitava i u njoj danas žive neki Hrvati koji uredno plaćaju režije, tako da se ona sasvim pristojno održava i, po Ležajićevim riječima, čeka njegov (ili nekog od njegovih rođaka) povratak u Hrvatsku.

Došli smo tako i do dva središnja pitanja vezana za politički organizirane prognane/izbjegle srpske Krajišnike u Srbiji. Prvo je pitanje: koji je smisao postojanja Vlade i Skupštine RSK u progonstvu? A drugo je pitanje: što oni doista traže - i to, konkretno, od Vlade, odnosno od vlasti, Republike Hrvatske?

Ratko Ličina, kao ministar za informiranje Vlade RSK, nekoliko je puta, u različitim prigodama, već izjavio - a i meni je to u našem razgovoru ponovio - kako je bit formiranja te Vlade "opstajanje do nekog pogodnog geopolitičkog momenta koji nam bude naklonjen za djelovanje". A vrlo su mi slične, ili istovrsne, izjave dali i ostali moji sugovornici.

Srpski Krajišnici generalno smatraju da njih 1995. zapravo nisu pobijedili Hrvati nego Zapad kao takav, tj. Sjedinjene Američke Države i NATO, odnosno da su na kraju završili tako kao što su završili ponajprije zbog uspostavljanja tzv. monolateralnoga svjetskog poretka u sklopu kojega je SAD, kao jedina istinska svjetska velesila, Hrvatima bio prijatelj ili saveznik, a njima, Srbima, neprijatelj ili čak krvnik.

Oni su, međutim, danas uvjereni da će u skoroj budućnosti (kako mi rekoše - možda već i za pet godina) doći do ponovnog uspostavljanja bilateralne strukture svjetskoga poretka, kakva je postojala i za vrijeme Hladnoga rata (samo ovaj put bez komunizma), odnosno da će Istok (predvođen Rusijom, a zatim i Kinom) opet postati onoliko jak, moćan i utjecajan kao što je to bio i ranije, a u takvim će onda okolnostima, nadaju se, i njima, srpskim Krajišnicima, ponovno svanuti sunce. I onda će se Hrvati njih, Srba Krajišnika, opet morati bojati (ili će ih barem morati uvažavati kao ravnopravnog partnera).

Drugim riječima - tako sam ih ja razumio - oni su sada neka vrsta "spavača" ili neke nove "nebeske Srbije" koja čeka, ličinovski rečeno, "pogodan geopolitički moment" da se, spram Hrvatske, reaktivira (ali, koliko sam ih shvatio, ne u vojnom nego u političkom smislu, uzdajući se u neke buduće pregovore s hrvatskim vlastima, preko kojih bi ostvarili barem dio svojih ogromnih zahtjeva).

- Svijet više neće biti jednopolaran nego višepolaran, doći će do jačanja Rusije i mi računamo na pomoć Rusije, da se vratimo na našu zemlju, Krajinu. Mi od Rusa konkretno očekujemo da preko međunarodnih faktora urazumi Hrvatsku, da mi i Hrvati sjednemo za stol te da se dogovorimo o našem povratku na našu zemlju. Mi se, dakle, jako mnogo uzdamo u Putina, vjerujemo da je on doista u stanju urazumiti Hrvate.

Na moje pitanje jesu li Putinu, preko nekih posrednika ili možda izravno, uspjeli objasniti svoju situaciju i ono što od njega očekuju, moji su mi sugovornici odgovorili:

- Imamo kontakte preko nekih kanala s Rusima, i to na takvoj razini da to dođe i do ušiju predsjednika Ruske Federacije Putina. Koristimo sve sajtove (mrežne stranice na internetu - op. aut.), pokušavamo plasirati našu priču, mi smo jedini iz Srbije čestitali Jedinstvenoj Rusiji na pobjedi na zadnjim parlamentarnim izborima u Ruskoj Federaciji...

Koliko se srpski Krajišnici uzdaju u ulogu i u (buduću) moć Rusa, pa i ruske vojske, dovoljno uvjerljivo govore i ove riječi Rajka Ležaića i njegovih kolega-suradnika:

- Jedan ruski general nam je rekao: "Mi očekujemo napad Zapada na Rusiju, međutim oni na Zapadu ne znaju koliko smo mi Rusi opasni u kontranapadu. Kad mi krenemo, mi ne stajemo sve do Atlantskog oceana, kao što smo to, uostalom, demonstrirali i u vrijeme Napoleona!  

Ipak, stekao sam dojam da su Srbi Krajišnici, barem zasad, više impresionirani Rusima kao takvima (prisjećajući se pritom i svoje suradnje s "ruskim faktorom" još iz vremena Vojne krajine, u sklopu Austro-Ugarske) nego što se se uspjeli povezati s danas aktualnim ruskim (političkim ili vojnim) snagama, iz neposredne Putinove blizine.

A što se zahtjeva Srba Krajišnika prema Hrvatima i hrvatskim vlastima tiče, ako sažmem sve ono što su mi oni ispričali, a i što su taksativno nabrojali u svom pismu hrvatskoj predsjednici Grabar Kitarović, ti se zahtjevi mogu podijeliti u tri skupine. Ili u tri glavna zahtjeva (odnosno "potraživanja").

Prvo, Srbi Krajišnici inzistiraju na svom povratku u "Republiku Srpsku Krajinu", koja je, u njihovim mislima i projekcijama, i dalje "živa" (odnosno ostvariva, kada dođe do zamišljenoga "geopolitičkog prevrata") i koju oni i danas smatraju "srpskom zemljom".

Na moju zamolbu da mi taj, tzv. "srpski" teritorij u Hrvatskoj malo pobliže definiraju, odgovorili su mi:

- To je svih onih 19.903 kvadratna kilometra na koliko se od prosinca 1991. do siječnja 1998. rasprostirala Republika Srpska Krajina. U taj teritorij ulaze: sjeverna Dalmacija, Lika, Kordun, Banija, Zapadna Slavonija, Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem. To je, po našoj interpretaciji, srpska zemlja.

Drugo, on traže povrat sve imovine bez koje su ostali za vrijeme i neposredno nakon rata, jednako kao i povrat svih, po njihovu tumačenju, oduzetih prava - socijalnih, umirovljeničkih, invalidskih itd.

U predmetu vezanom za isplaćivanje tzv. "zaostataka" mirovina, o kojem je ovih dana pisao Jutarnji list, spomenuta je, onako nasumice, cifra od 13 milijardi kuna - koju bi Hrvatska Srbima Krajišnicima u ime tih mirovina navodno trebala isplatiti. Moji sugovornici iz redova Vlade RSK u progonstvu barataju, međutim, jednom neusporedivo većom sumom od 30 milijardi eura, koju im Hrvatska navodno duguje, tako da su, primjerice, u dokumentu pod nazivom "Memorandum o RSK", uvrštenom u 10. svezak Zbornika o RSK, napisali:

"Po osnovi ličnog prava privatne svojine, kroz najstrožije tržišne procene vrednosti srpske imovine, Srbi iz Hrvatske oštećeni su za najmanje 30 milijardi evra."

- Riječ je o milijardama eura - bili su kategorični u našem razgovoru politički predstavnici prognanih/izbjeglih Krajišnika u Srbiji - pa sve da neki određeni Srbin i jest ratni zločinac, Hrvatska je to dužna isplatiti!

I treće, Srbi Krajišnici također inzistiraju i na tome da im se, kad se (i ako se) vrate na svoju "srpsku zemlju", u današnjoj Republici Hrvatskoj, njima, Srbima, ponovno vrati status jednoga od dvaju državotvornih naroda, kakav su imali u SR Hrvatskoj prije demokratskih promjena 1990.

Drugim riječima, oni ne priznaju aktualni Ustav RH nego traže povratak "na staro", kako je bilo nekada, za postojanja Jugoslavije, otprilike na sličan način na koji su srpski akademici u svom Memorandumu SANU 1986. tražili vraćanje na stanje prije Ustava SFRJ iz 1974.

Mogu samo zamisliti kako će ovaj njihov zahtjev biti primljen i komentiran u (današnjoj) Republici Hrvatskoj.

No ipak, u našoj intenzivnoj mail-korespondenciji, što smo je vodili proteklih dana, ministar za informiranje u Vladi RSK Ratko Ličina nagovijestio mi je da oni, politički organizirani Srbi Krajišnici itekako razlikuju "polazne osnove" ili "maksimum" u svojim zahtjevima od onoga krajnjeg dogovora ili sporazuma koji bi, po njegovim riječima, "bio nešto na sredini".

Drugim riječima, oni (možda) ne bi suviše tvrdo inzistirali na vraćanju cjelokupne svoje "srpske zemlje" ili na isplaćivanju svih 30 milijardi eura u ime ratne (ili kakve li već) odštete, ako bi im se priznao, tj. vratio status konstitutivnog naroda (zajedno s Hrvatima) u Republici Hrvatskoj, kakav su imali u Ustavu SRH koji je bio na snazi do prosinca 1990.

- Osobno mislim - podvukao je Ličina - da je važniji status konstitutivnog naroda od omeđivanja teritorija.

Na moje pitanje koja je njihova (srpskih Krajišnika) ponuda Vladi RH, tj. što oni nude za uzvrat, ako bi se jednoga dana doista pristupilo pregovorima, Ličina mi je odgovorio:

- Ono što Hrvatska dobiva, to su njezini građani (mislio je na njih Srbe - op. aut.) na, sada praznom, teritoriju, a pored toga Hrvatska dobiva i, za današnje svjetske i europske standarde, puno veću multietničnost i multikulturalnost.