Siminovci (objavljeno u Nedeljniku)
12. I 2017.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Jedne junske večeri 1947. beogradski studenti Borislav Mihajlović Mihiz, Živorad Žika Stojković, Dejan Medaković i Pavle Ivić - sva četvorica pripadala su skupini ili klanu "siminovci", na čelu kojega je bio član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a Srbije (zadužen za Agitprop) i narodni poslanik u Narodnoj skupštini NR Srbije Dobrica Ćosić - izlazili su iz kina "Beograd" na Terazijama, nakon projekcije nekog sovjetskog filma. Kad tamo, imali su što vidjeti: Terazije su bile pod prometnom blokadom, a među više od sto automobila parkiranih ispred bioskopa kočila su se i dva najnovija Buicka.

"Dva najnovija Buicka, tipa, valjda, marta 1947. god. koji kapitalistička produkcija izrađuje za obesan luksuz - takvi izgledaju" - otresao se, ljutito, Žika Stojković u svom pismu Dobrici Ćosiću, napisanom možda već sutradan ili preksutradan (pismo je datirano 24. juna 1947., a ustupio mi ga, još 2010., Žikin unuk, beogradski slikar Aleksa Stojković).

Žika je u tom pismu svom prijatelju Dobrici, kao već etabliranom pripadniku nove jugoslavenske političke klase, ujedno poručio da spomenuta dva Buicka viđa "jedino (jer su jedini u Beogradu) pred velikom zgradom sa proleterskim znakom u Bulevaru Crvene Armije", istom onom zgradom "gde se spremao Petogodišnji plan i proglas da se za njega ima malo stegnuti kaiš do 1951." - čime je očito htio reći: dok od naroda muzu i zadnji dinar kako bi imali čime isfinancirati tobožnji napredak zemlje, oholi i razuzdani moćnici iz Politbiroa KPJ kupuju sebi za državni trošak najskuplje i najluksuznije automobile na svijetu - kako bi se pred tim istim narodom imali čime bahatiti.

Tome je još pridodao i ovakvu - kako se izrazio - "malograđansku teoriju jednakosti": "1 Buick - to je 50 vagona žita, i to krvavo otkupljenog žita koje nije otišlo za industrijalizaciju već reprezentaciju jedne zemlje u kojoj se bedno živi, u kojoj nema hleba a izvozi se (...) krvavo otkupljeno žito!"

Približno u to isto vrijeme Žika Stojković je napisao pismo i jednome drugom siminovcu - budućem filozofu i profesoru na Pravnom fakultetu u Beogradu Mihailu Đuriću - u kojem je istupio s vrlo neobičnom i zapravo paradoksalnom tezom da pravi, istinski pokretač života nije optimizam, kako to velika većina ljudi prosuđuje, nego - pesimizam, udružen s očajništvom. Ovako je napisao: "Pesimizam je (...) protest na život i kad je životan, ima snagu očajništva, koje pokreće čoveka. Zato je i potreban i potrebniji od savršenog optimizma. Uostalom, Mihailo, i kad bi se došlo do toga da je sve uzaludno, živi u nama jedna filosofija koja se zove - nepomirljivost. I najistinitija je, jer potvrđuje čoveka!"

Ova dva pisma Živorada Žike Stojkovića iz četrdesetih godina 20. stoljeća uvode nas u sam centar drame - u ono vrijeme, u prvim poratnim godinama NR Srbije i FNR Jugoslavije - u kojoj su glavni akteri bili upravo oni - siminovci. Jedna veoma neobična i nekonvencionalna ali i izuzetno važna i društveno utjecajna družina, sastavljena od 10-15 mladih (mahom nezadovoljnih i buntovnih) ljudi, iz koje će kasnije nastati umjetnička, znanstvena, ali i politička (i to s opozicijskim, tj. antititovskim predznakom) elita Srbije.

O siminovcima je dosad - u mnogobrojnim tekstovima napisanim o njima - dano bezbroj definicija. Izdvojio bih sljedeće: "intelektualni krug" (D.Ćosić), "ljudsko bratstvo" (D.Ćosić), "naš duhovni krug" (D.Ćosić), "kamaraderija" (P. J. Marković), "Mihizov kružok" (D. Đurić Gile), "intelektualni savez" (D.Ćosić), "razarajuće inteligentno društvo" (S.Đukić)... Zasigurno nećemo pogriješiti ako kažemo da su siminovci bili jezgro ili zametak iz kojega će se tijekom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća iznjedriti glavnina ili okosnica srpskog nacionalnog/nacionalističkog pokreta uperenog protiv titoizma i Titove (od 1974. konfederativno ustrojene) SFRJ. Meni osobno je Dobrica Ćosić, u našem razgovoru od 10. februara 2009., rekao:

- Ja sam od Simine 9a napravio instituciju. Intelektualnu, ideološku... I pridao joj značaj embriona intelektualne opozicije, srpske.

Tko su bili siminovci? Među povećim brojem mladih ljudi, mahom studenata koji su od jeseni 1945. do jeseni 1947. prodefilirali Siminom 9a (a to je bila kuća u kojoj je Mihiz, zajedno sa svojim cimerom, Vojislavom J. Đurićem, dijelio studentsku sobu) najvažnija su ova imena, njih ukupno 11: Dobrica Ćosić, Borislav Mihajlović Mihiz, Živorad Stojković, Dejan Medaković, Mića Popović, Vojislav J. Đurić, Mihailo Đurić, Pavle Ivić, Vojislav Korać, Petar Omčikus i Bata Mihailović. Njima svakako još treba pribrojiti i Antonija Isakovića, i to kao "pridruženog" siminovca, budući da je u to društvo stupio naknadno, negdje 1948., nakon što su se siminovci iz Simine 9a već bili preselili u obiteljski dom Žike Stojkovića na Čuburi (odakle su, zapravo, i došli u Siminu).

Od te dvanaestorice četvorica njih će postati pisci ili književni kritičari (Ćosić, Isaković, Mihiz i Stojković), petorica znanstvenici (V.Đurić, Medaković, M.Đurić, Ivić i Korać) i trojica slikari (Popović, Omčikus i Mihailović). Dobar dio njih ujedno i sveučilišni profesori i akademici.

Tu je "veliku dvanaestoricu" međusobno zbližilo, povezalo i ujedinilo nekoliko zajedničkih obilježja (uz napomenu da nisu svi disali potpuno istim dahom; naprotiv, kao osobe prilično su se razlikovali). Prva od njih je pripadnost istoj generaciji. Svi su oni rođeni 1922. (eventualno 1923. ili koju godinu kasnije, kao, npr., Mihailo Đurić, koji je došao na svijet 1925.) tako da ih je Dobrica Ćosić u jednome svom memoarskom tekstu iz 1974. (u kojemu je ujedno prvi put spomenuo pojam "siminovci") s punim pravom nazvao - "generacijom 1922".

Ovo je vrlo važan podatak već i zbog toga što se srpsko-hrvatski (ili hrvatsko-srpski) sukob u Titovoj Jugoslaviji (mislim na njegov idejni ili ideološki aspekt, ne na "goli" rat devedesetih) odvijao, u osnovi, između pripadnika generacije rođene 1922. ili oko te godine. Nije, primjerice, nimalo slučajno da su Dobrica Ćosić (prvi predsjednik SRJ, tj. proširene Republike Srbije) i Franjo Tuđman (prvi predsjednik osamostaljene Republike Hrvatske) bili vršnjaci.

Druga se podudarnost sastojala u tome što su svi siminovci (osim Dejana Medakovića) bili u Drugome svjetskom ratu partizani, komunisti ili skojevci (u najmanju ruku gorljivi simpatizeri komunista, partizana i skojevaca), a onda su se već u prvim poratnim godinama premetnuli u žestoke kritičare režima (uz izuzetak njihova vođe ili mentora Dobrice Ćosića, koji će osporavateljem aktualnoga, titovskoga poretka postati nešto kasnije, osobito iza 1966.). Ali, da ne bude zabune, ne s antikomunističkih pozicija nego, naprotiv, sa stajališta "popravljanja" ili korektiva komunističke revolucije. Pritom su najviše bili osjetljivi na privilegije nositelja nove, komunističke vlasti - o čemu nam vrlo rječito govori pismo Žike Stojkovića Dobrici Ćosiću iz lipnja 1947.

Treće, što se odnosa prema Jugoslaviji tiče, siminovci su bili zagovornici srpske verzije jugoslavenstva (koja je imala nekih dodirnih točaka s integralnim jugoslavenstvom iz razdoblja Kraljevine Jugoslavije), a nakon ustavne reforme SFRJ 1968.-1974. transformirat će se u vatrene sljedbenike integralnog srpstva.

Četvrto, po svojoj naravi ili karakteru siminovci su bili melankolici, pesimisti i dešperateri - za razliku od svojih hrvatskih vršnjaka/antagonista iz Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji su u pravilu bili optimisti (jer su tako bili odgajani). Taj njihov čvrsto ukorijenjeni pesimizam dovodit će ih, već u drugoj polovici 1940-ih, do očajanja, a onda i očaja, kao vrlo specifičnog i osebujnog "siminovskog" pogleda na svijet (imao je nekih dodirnih točaka s egzistencijalizmom) koji će dodatno pospješiti njihovu kasniju transformaciju/kristalizaciju u srpske nacionaliste.

Peto, neki od siminovaca imali su na početku Drugoga svjetskog rata vrlo neugodno i traumatsko iskustvo s Pavelićevim ustašama. Dejan Medaković je u rujnu 1941. emigrirao iz Zagreba (tj. iz NDH) u Beograd nakon što je bio podvrgnut nacionalnom/vjerskom popisivanju na Sokolskom stadionu u Sveticama, što ga je provodio zagrebački Sveučilišni ustaški stožer; Mihizu su njegovu djevojku Ivanku Mikić i njezina oca, gimnazijskog katehetu Glišu Mikića, ustaše strpale u koncentracijski logor, a što se Vojislava J. Đurića tiče, za njega je sam Dobrica Ćosić napisao da je "kao svi Srbi iz Hrvatske, imao traumu od ustaštva i čulo za hrvatski šovinizam; pomagao mi je da shvatim dubinu i tminu hrvatsko-srpskih odnosa".

Šesto, siminovci se nisu znali ponajbolje orijentirani u vremenu, njima je vrijeme bilo najveći neprijatelj - zato ih je njihov vođa Dobrica Ćosić i nazvao "ljudima bez kompasa" - za razliku od svojih vršnjaka iz Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji su imali vrlo obdareno čulo ili osjećaj za vrijeme i promjene u vremenu (kako u svjetskoj tako i u domaćoj povijesti). Zato će hrvatski katolici, odmah nakon Drugoga vatikanskog koncila iz 1962.-1965., spremno dočekati nadolazeću promjenu epohe (tj. prijelaz iz industrijskog u postindustrijsko doba u globalnim, tj. planetarnim okvirima) i u potpunosti joj se prilagoditi, dok će siminovci ostati "neprilagođeni" i zakopani u "vremenskoj rupi", prilično zbunjeni i zatečeni globalizacijom i brojnim drugim fenomenima karakterističnim za informatičku revoluciju i njoj pripadajuću promjenu doba.

Uza sve to, siminovci su bili veliki moralisti, egalitaristi i utopisti, samim time i oštri i nepomirljivi kritičari kapitalizma i potrošačke civilizacije - svi će se 1965. jednodušno opredijeliti protiv privredne reforme u SFRJ, pokrenute s ciljem da se posustala jugoslavenska samoupravno-socijalistička privreda koliko-toliko približi razvijenoj kapitalističkoj ekonomiji na Zapadu - ali i neobično talentirani (i nadasve duhoviti) ljudi, iako, istodobno, s posve različitim radnim navikama. Oni koji su znali sebi nametnuti čvrstu, a nerijetko i rigidnu autodisciplinu napravit će u svom životu mnogo (D.Ćosić, D.Medaković, M.Popović itd.), dok, s druge strane, Mihiz i Žika Stojković, usprkos ogromnom talentu, neće iza sebe ostaviti niti jedno veliko (književno) djelo. Za potonju mi je dvojicu Dobrica Ćosić rekao:

- Mihiz i Žika su bili čuvstveni pisci. Mihiz je bio usmenjak, on je voleo da paradira, da osvaja, da zavodi, da fascinira ljude znanjem, stavom, izuzetnim mišljenjima, imao je neku ekspresivnost, krležijansku... Ali je bio i autodestruktivan. I sklon depresijama... Obojica su bili veliki ljudi; takvi više ne postoje, za njima je jama u Beogradu, prazan prostor...

Međutim, ima ovdje još nešto, što bih htio posebno naglasiti.

Nakon višegodišnjeg istraživanja povijesti srpsko-hrvatskih (hrvatsko-srpskih) odnosa i sukoba u Titovoj Jugoslaviji došao sam do zaključka da u bit toga sukoba možemo proniknuti samo kroz antitetički par Katolička Crkva u Hrvatskoj - siminovci (tj. krug oko Dobrice Ćosića).

Učinili bismo, recimo, pogrešku kada bismo proučavanju srpsko-hrvatskog sukoba u SFRJ pristupili bez uzimanja u obzir vjerskog (religijskog) faktora jer je to ključna točka po kojoj su se Hrvati u Jugoslaviji razlikovali od Srba (ili Srbi od Hrvata), no ništa manje ne bismo pogriješili ni kada bismo taj sukob sveli na konflikt između Srpske pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve u Hrvatskoj. I to ponajprije zbog toga što te dvije Crkve, osobito u prvim godinama (i desetljećima) nakon Drugoga svjetskog rata, nisu ni po čemu bile dva ravnopravna protivnika.

Problem je u tome što je SPC iz Drugoga svjetskog rata izišla posve devastirana, bez dovoljno materijalnih sredstava i adekvatnoga duhovnog vodstva, dok je Katolička Crkva ostala jaka, moćna i proaktivna kao što je bila i prije rata. U svom pamfletskom tekstu iz rujna 1979. "Putevi razrešenja i razuma" Žika Stojković navodi kako je "za vreme okupacije 1941-45, Srpska pravoslavna crkva na teritoriji Hrvatske, Bosne i Hercegovine, današnje SAP Vojvodine, SR Makedonije, bila (...) stavljena van zakona, njena crkvena organizacija sasvim uništena, svi njeni duhovni nastojatelji istraženi ili izgnani", dok se "na listi od 370 pogubljenih sveštenika Srpske pravoslavne crkve nalaze (...) i četiri episkopa, dok na čelu mučeništva ove Crkve, u Drugom svetskom ratu, stoji sam njen poglavar, patrijarh srpski (Gavrilo Dožić - op. aut.), koji sve četiri ratne godine provodi u zatočenju, da bi na kraju bio sproveden i u Dahau".

Stoga se u godinama neposredno nakon Drugoga svjetskog rata siminovci postavljaju kao svojevrstan supstitut za Srpsku pravoslavnu Crkvu, koja kao neka relevantna društveno-politička snaga ili eksponent srpstva praktički ni ne postoji (do njezina oživljavanja i jačanja doći će tek u drugoj polovici 1960-ih, a osobito početkom 1980-ih, nakon pobune Albanaca na Kosovu). Štoviše, oni se toliko uživljavaju u tu ulogu supstituta da od jeseni 1946. nadalje prakticiraju i redovita (jednom ili dvaput godišnje) hodočašćenja po Fruškoj gori, revnosno obilazeći ostatke i ruševine čuvenih fruškogorskih manastira (njih ukupno 17, koje su u ratu devastirali ustaše, Nijemci, ali i partizani) na vrlo sličan način na koji hrvatski katolici hodočaste u Mariju Bistricu i brojna druga marijanska svetišta u Hrvatskoj i diljem svijeta.

Dodatni je paradoks te situacije bio u tome što su siminovci najvećim dijelom bili ateisti. Zapravo, jedini je pravi vjernik (pravoslavan) među njima bio Žika Stojković. Ovdje svakako treba imati na umu i tu činjenicu da je SPC u NR Srbiji (kasnije SR Srbiji) dugo godina bila vrlo tijesno povezana s komunističkim režimom, za razliku od Katoličke Crkve u Hrvatskoj koja je bila i ostala na jasnim i nepomirljivim antikomunističkim pozicijama. Dok je sve biskupe u Hrvatskoj imenovao papa, patrijarha je u SPC-u postavljala Udba. Tako je i German (svjetovnim imenom Hranislav Đorić) postao patrijarh na temelju dogovora osnivača srpske Udbe Slobodana Penezića Krcuna i Dobrice Ćosića, u septembru 1958. (o čemu mi je Dobrica, u jednome našem razgovoru iz 2008., ispričao cijeli "triler").

Ključna je nepovoljna okolnost za siminovce - u tom njihovu "nadmetanju" s Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj - bila u tome što oni, siminovci, nisu imali svoj međunarodni centar (koji bi im davao izvanserijsku snagu i moć, kako materijalnu tako i duhovnu), dok se KC u Hrvatskoj takvim centrom itekako mogla podičiti: bio je to, naravno, Vatikan. O tome smo Dobrica Ćosić i ja razgovarali 3. i 8. februara 2011., u njegovu stanu u Dr. Dragoslava Popovića 14. Postavio sam mu ovakvo pitanje:

- Vi siminovci ste ratni pobjednici, ali ste toliko puni nekog mraka, tmine, pesimizma, koji zapravo završava u očajništvu kao nekoj rezultanti svih tih osjećanja. A moji sugovornici iz redova Katoličke Crkve u Hrvatskoj, koji su, recimo to tako, izgubili rat, čiji je vođa Stepinac u zatvoru, u to isto vrijeme pršte od optimizma i radosno koračaju u budućnost... Kako to objasniti?

Ćosić se najprije malo zamislio, a onda odgovorio:

- Hrvati, tj. hrvatski katolici, imaju Vatikan, kao svoj centar, stožer, oslonac. A mi siminovci smo svoj svetski centar, Kominternu, izgubili. Jer smo se veoma rano razočarali u Sovjetski Savez. A kako je počela naša sumnja u Sovjetski Savez, i u tu ideologiju? Preko umetnosti. Tu je naročito Mihiz bio protagonist te naše borbe protiv socijalističkog realizma! Naša sumnja u naš (komunistički - op. aut) svet je počela od sumnje u aksiome umetnosti koje je indukovala Kominterna, odnosno boljševizam. Dakle, preko umetnosti je to išlo... A potom, vrlo brzo, 1948., mi praktički već ulazimo u rat sa Staljinovim SSSR-om...

Eto, u tome se, u najkraćem, sastojala velika drama Srba (napose srpskih nacionalista) u Titovoj Jugoslaviji: što oni nisu uza sebe imali svoj internacionalni centar, na koji bi se, u slučaju potrebe, mogli osloniti, za razliku od Hrvata (KC u Hrvatskoj) koji su imali čvrsti oslonac u Rimu, tj. u Vatikanu. Tu svoju differentia specifica Katolička crkva u Hrvatskoj je od 1975. do 1984. izrazila kroz svoj pobjednički jubilejski pokret "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata", koji je siminovce - ako mogu tako reći - izludio (pritom ponajprije mislim na D.Medakovića i Ž.Stojkovića).

Historijat siminovaca možemo podijeliti u četiri etape. Od tih četiri, dvije bismo mogli nazvati predetapama, jer one zapravo prethode stvarnoj institucionalizaciji siminovaca u Siminoj 9a, pod patronatom Dobrice Ćosića.

Prva pretfaza traje od jeseni 1937. do proljeća 1941., a odvija se u Sremskim Karlovcima, tj. u tamošnjoj gimnaziji (pravoslavnoga usmjerenja). Tu se stvara tzv. "karlovačka grupa đaka", koja će kasnije biti najčvršće kohezijsko jezgro među siminovcima. Sačinjavao ju je trolist Borislav Mihajlović Mihiz - Žika Stojković - Dejan Medaković, ili kao što mi to u jednome razgovoru reče D.Medaković: "U toj našoj karlovačkoj grupi, iz koje je sve dalje poteklo, Mihiz je bio naš 'papa', Žika Stojković 'dopapa'; treći sam valjda bio ja, a četvrti - Voja Korać. To je bio naš 'Politbiro'." Osim Vojislava Koraća, uz spomenuti dio svrstali su se Stojan Subotin, Svetomir Tomašević i još neki manje značajni karlovački gimnazijalci.

Druga etapa u povijesti siminovaca odvija se u Beogradu, za vrijeme okupacije. Njezini su protagonisti isti oni likovi kao i u prvoj fazi, s tom razlikom što se oni sada ne viđaju i ne druže u učionicama i hodnicima sremskokarlovačke gimnazije nego u kući Žike Stojkovića u Ulici cara Nikole II 85 (današnjoj Makenzijevoj) na Čuburi (današnja općina Vračar, nedaleko od Slavije), tj. kod njegovih roditelja Alekse (koji je po zanimanju bio veletrgovac trgom i ugljenom) i Leposave. Kuća Stojkovićevih na Čuburi bila je direktna prethodnica "Simine 9a". (Mlađi brat Žike Stojkovića, budući slavni glumac Danilo Bata Stojković, bio je tada još dječarac, tek je počeo ići u osnovnu školu.)

Kućicu Stojkovićevih na Čuburi Dejan Medaković je u svojim memoarskim tekstovima i intervjuima, pa i u razgovorima sa mnom, nazivao "našim ostrvom spasa", "pravim beogradskim skrovištem", "prvom oazom slobode u okupiranom Beogradu" i slično, imajući pritom u vidu činjenicu da su tijekom Drugoga svjetskog rata Sremski Karlovci (kao i cijeli zapadni Srijem, sve do Zemuna) bili pod vlašću NDH te da su i on, i Mihiz, i još neki njihovi zajednički karlovački prijatelji bili u Beogradu - ratni bjegunci.

Treća i najvažnija etapa u siminovskoj kronologiji trajala je od jeseni 1945. do jeseni 1947. na onoj adresi po kojoj je siminovska družba ujedno i dobila ime - u Siminoj 9a. U studentsku sobu u toj kući (u otmjenom stanu koji je prije socijalističke revolucije i njoj adekvatnoga rekviriranja pripadao Izabeli Ristić, udovici generala bivše Jugoslovenske vojske) najprije ulaze brucoši Mihiz i Vojislav J. Đurić, a njima se onda pridružuju i svi ostali akteri ove priče, kako oni "stari", karlovačke provenijencije (Žika, Dejan, Voja Korać), tako i oni novi: Mića Popović, Dobrica Ćosić (koji jedini među siminovcima nije bio student), Petar Omčikus, Mihailo Đurić, Pavle Ivić i ostali (i to, u pravilu, zajedno sa svojim djevojkama, tj. budućim suprugama). Za ulazak agitpropovca i "mladog lava" KP Srbije Dobrice Ćosića u to bučno i "raspojasano" društvo ključno je bilo njegovo upoznavanje i zbližavanje s Mihizom na osnivačkom sastanku literarne sekcije Omladinskog kulturnog društva "Ivo Lola Ribar" na Kotež-Neimaru u Beogradu, održanom 15. marta 1946. (na kojem je Dobrica pročitao svoj prvi literarni uradak "Canina prva ljubav", a Mihiz ga javno popljuvao, čime je ranjivog Dobricu impresionirao i zauvijek pridobio za sebe).

U četvrtoj etapi, od 1948. nadalje (nakon što je Mihiz ostao bez svoje studentske sobe u Siminoj 9a), siminovci se ponovno okupljaju kod Žike Stojkovića na Čuburi.

Što se prve, sremskokarlovačke faze u kronologiji siminovaca tiče, ključni su bili odgoj i naobrazba što su ih Mihiz, Žika i Dejan stekli u Karlovačkoj gimnaziji. Mihiz je u svojoj "Autobiografiji o drugima" bio dovoljno jasan i precizan kad je napisao da su ih tamo učili da istodobno budu i dobri Jugoslaveni i dobri Srbi, što je u njima često izazivalo konfuziju jer nisu znali gdje je prava granica (a ona je i objektivno bila vrlo tanka i krhka) između integralnog jugoslavenstva i integralnog srpstva. U odgojno-obrazovnom sustavu Sremskokarlovačke gimnazije naglasak je također bio i na historicizmu i stavljanju jednakosti između etike i politike, što će kod Mihiza, Žike i Dejana (pretpostavljam da je tako bilo i s drugim učenicima) prouzrokovati kroničan nedostatak pragmatičnosti u prosuđivanju o najpraktičnijim i najsvakodnevnijim društveno-političkim problemima, ali i osjećaj duboke razočaranosti i potištenosti (koji će se protegnuti i na razdoblje Titove Jugoslavije) jer će se s vremenom pokazati da su ideali kojima ih je ta gimnazija nadahnjivala jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo.

Od trojice "Karlovčana", Mihiz je u svom političkom (i cjelokupnom životnom) formiranju najviše otišao u lijevo, dapače u anarhoidno lijevo (D.Ćosić ga u svojoj knjizi "Prijatelji" opisuje kao "velikog sremskokarlovačkog komunista, koji je pred šiparicama i đacima galamio za svetsku revoluciju"), dok je Žika Stojković kao svoj adolescentski politički ideal proklamirao bizarnu i zapravo nemoguću sintezu kršćanstva i marksizma (tj. Krista i Marxa), koju je Dejan Medaković, u razgovorima sa mnom, nerijetko nazivao i "zbrkanim pravoslavljem".

Osobito je zanimljiv (i, rekao bih, unikatan) bio razvojni put Dejana Medakovića. On, generalno gledajući, nije imao najznačajnije mjesto i ulogu među siminovcima (D.Ćosić ga je na svojoj internoj "top-listi" uvijek stavljao iza sebe, Mihiza, Žike, Miće Popovića i Voje Đurića, dok mi ga je njegov prijatelj i urednik njegova višesveščanog dnevnika "Dani, sećanja" Vlada Davidović opisivao kao čovjeka koji je više bio svjedok pojedinih bitnih događaja nego njihov pravi protagonist), ali je u toj skupini ipak imao izdvojenu i, po mnogo čemu, privilegiranu poziciju jer je jedini među njima bio po rođenju Zagrepčanin, a isto tako je u svom mladalaštvu jedini imao i katolički odgoj, budući da je nižu gimnaziju, od 1933. do 1977., pohađao kod dalmatinskih fratara na otočiću Badiji kraj Korčule.

Dejan Medaković je, drugim riječima, "karika koja nedostaje" u rekonstrukciji srpsko-hrvatskog sukoba u Titovoj Jugoslaviji - barem kada je u pitanju srpska strana, tj. siminovci.

Kad je, 10. travnja 1941., bila proglašena NDH, Dejan, kako mi je rekao, nije previše brinuo za svoj život i svoju egzistenciju. Smatrao je da njemu, kao unuku bivšeg predsjednika Hrvatskoga sabora Bogdana Medakovića (koji je na čelu najvažnije hrvatske političke institucije bio punih 10-12 godina, s kraćim prekidima od 1906. pa sve do jugoslavenskoga ujedinjenja 1918.) nitko ništa ne može. Čak je sa svojim prijateljima i prijateljicama bezbrižno šetkarao po Tuškancu, u neposrednoj blizini Pavelićeve rezidencije. A onda je, u drugoj polovici svibnja 1941., doživio onaj iznenadan šok, kad je na nacionalnom razvrstavanju na stadionu u Sveticama dobio crvenu cedulju (plave su dobili Hrvati i Crnogorci, a žute Židovi). Njegov otac Đorđe bio je za to da emigriraju u Trst, ali Dejana je vukla čežnja za njegovim školskim drugovima iz Sremskokarlovačke gimnazije, Mihizom i Žikom. I otišao je, u rujnu 1941., u Beograd - gdje je zauvijek i ostao.

I tu sada počinje novi četverogodišnji ciklus sastajanja i druženja bivših karlovačkih đaka a budućih siminovaca - u kući Žike Stojkovića na Čuburi - ali uz jedan bitan amandman. Dejan će se u Beogradu zbližiti i sprijateljiti i s profesorom Viktorom Novakom (njih su se dvojica zapravo upoznali još 1937. na Badiji, kamo je Novak jednom zgodom bio navratio kao državni inspektor poslan u ime Ministarstva prosvjete Kraljevine Jugoslavije), koji je upravo tih, ratnih godina pisao svoju mamut-knjigu "Magnum crimen", veliku optužnicu protiv Vatikana i Katoličke crkve u Hrvatskoj koja među većinom hrvatskih katolika i danas uživa mračan i nezavidan status najomraženije knjige na svijetu.

Novak je po podrijetlu bio Hrvat iz Donje Stubice (iz kraja Matije Gupca), a po formaciji katolički svećenik. Bio je znanstveni suradnik Vatikanskog arhiva, a od 1922. do 1924. profesor pomoćnih povijesnih znanosti i povijesne metodike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. God. 1924., međutim, preselio se u Beograd - po Medakovićevoj interpretaciji zbog toga što je u Zagrebu bio onemogućen kao integralni Jugoslaven. No svakako je jedan od razloga za preseljenje bio i taj što je iz rimokatolištva prešao u starokatolištvo, tj. priključio se novoformiranoj Starokatoličkoj crkvi u Hrvatskoj, koja se suprotstavljala dogmi o nepogrešivosti pape i propagirala tzv. slavensko hrvatstvo, donekle blisko pravoslavlju, za razliku od "čistog", ekskluzivističkog hrvatstva tipičnog za Rimokatoličku crkvu. A uza sve to, Novak je u Beogradu postao i mason; dapače, dogurao je do 33. stupnja u jugoslavenskoj masonskoj organizaciji (tj. postao je generalni sekretar Velike masonske lože u Jugoslaviji).

O Viktoru Novaku i njegovoj knjizi "Magnum crimen" Dejan Medaković mi je rekao:

- Novakova je glavna teza glasila da je Vatikan glavni krivac za sve što se u Hrvatskoj, odnosno u NDH, dešavalo. Pritom je posebno osuđivao Stepinca. Govorio mi je o tome kako Vatikan tradicionalno vodi jednu antisrpsku politiku, kako ne voli Jugoslaviju, kako je, uostalom, poslednji priznao Jugoslaviju, tek 1920... Pobožno sam ga slušao. U svakom našem razgovoru upirao mi je prstom na Vatikan kao glavni izvor svega toga zla, kroz vekove. Paralelno s tim našim razgovorima, u Beograd su neprekidno pristizala nova i nova svedočanstva o ustaškom teroru i zločinima u NDH. Jednog se dana pojavio mitropolit zagrebački Dositej, koji je bio pretučen u policiji u Zagrebu pa ga je onakvog polumrtvog Gestapo ekspedirao u Beograd, gde je i umro, a da nije ni došao k svesti. To je Novak sve skupljao i punio mi je glavu time. I ja sam shvatio taj užas...

U Beogradu je tako nastala jednadžba: Viktor Novak ideološki utječe i "obrađuje" Dejana Medakovića, a Dejan taj utjecaj prenosi dalje Žiki Stojkoviću i ostalim siminovcima. Nastala je i širila se podozrivost, a nerijetko i mržnja prema Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Sjeme budućeg (budućih) srpsko-hrvatskog sukoba bilo je posijano.

U ljeto 1944. među bivšim karlovačkim đacima koji se okupljali u kući Žike Stojkovića na Čuburi došlo je do raskola. Jedni su smatrali da treba otići u partizane i dati svoj osobni prilog završnim borbama za oslobođenje zemlje. Drugi su stajali na stajalištu da je to apsurdno i besmisleno, a usto i moralno upitno - jer ako sve dosad nisu bili u partizanima, čemu ići sada, kada je već ionako jasno tko će biti ratni pobjednik.

U partizane su tako otišli Žika Stojković i Vojislav Korać, dok su u Beogradu ostali Mihiz i Dejan Medaković. Žika je priključen 20. srpskoj brigadi koja je bila u sastavu 45. srpske divizije. Nije se borio s puškom u ruci nego je bio komesar bataljonske (po nekim drugim izvorima brigadne) bolnice. Jedan od boraca 45. srpske divizije bio je i budući slikar i filmski redatelj Mića Popović; Žika ga je upoznao kao ranjenika, negdje na pola ratnoga puta 45. srpske divizije iz Srbije prema Zagrebu, tj. u Bosni. Upravo će posredstvom Žike i Mića Popović kasnije, nakon oslobođenja zemlje, završiti u Siminoj 9a.

Sedmog i 8. maja 1945. Žika Stojković i Mića Popović su zajedno sudjelovali (svaki u svojoj brigadi) u završnim borbama (manjih i ograničenih razmjera) za oslobođenje Zagreba i bili su među prvim partizanima koji su ušli u glavni grad NDH (koji je u tom trenutku zapravo već bio prazan budući da su ga Nijemci, ustaše i domobrani, svjesni da su izgubili rat, ranije bili napustili, krenuvši masovno u smjeru Zapada, tj. Austrije). Žika je, štoviše, bio jedan od onih partizana koji su se prvi uspjeli probiti do zagrebačke radio-stanice u Vlaškoj, blizu Kvaternikova trga, i koji su prvi javili Zagrepčanima, putem etera, da je njihov grad slobodan. O tome mi je posvjedočio Dejan Medaković (kojemu je to Žika nekoliko puta bio potanko ispričao).

I Žika i Mića su, međutim, u partizanima vrlo neslavno završili, ponajprije zbog nediscipline i neposluha prema oficirima iz Štaba 45. srpske divizije. Zagovarali su apsolutnu jednakost i ravnopravnost svih partizanskih boraca međusobno (neovisno o činovima ili funkcijama u nekoj određenoj jedinici), za razliku od oficira iz Štaba 45. srpske divizije koji su strogo inzistirali na jednome posve novom, "hijerarhiziranom" moralu kakav se u NOVJ počeo uvoditi upravo u završnim mjesecima rata, po uzoru na moral kakav je, primjerice, vladao i u sovjetskoj Crvenoj armiji. Žika je zbog toga bio isključen iz KPJ, dok je Mića čak završio u vojnom zatvoru (čime je stekao dodatnu slavu i karizmu zahvaljujući kojoj će biti primljen sa svim počastima u Siminoj 9a, osobito kod Mihiza).

Jedan od onih koji su se silno razočarali u nova pravila i novi moral u jugoslavenskoj partizanskoj vojsci bio je i Dobrica Ćosić, što će biti jedan u nizu elemenata koji će ga, po završetku rata, dodatno zbližiti s ostalim siminovcima.

U Siminoj 9a je između Dobrice Ćosića, kao partijskog aparatčika u usponu, i ostalih siminovaca, sve redom studenata na beogradskom Univerzitetu, bio na djelu tzv. princip razmjene. Kao čovjek na funkcijama i s odličnim vezama s čelnim ljudima KPJ i države, Ćosić je siminovcima bio kišobran koji ih je štitio od svih stvarnih i potencijalnih opasnosti što su im, kao buntovnicima i "neprilagođenima", mogle zaprijetiti od vladajućeg režima (a njima je zaštita doista bila potrebna jer u svom neobuzdanom žaru i zanosu nikada nisu vodili računa o tome što govore i kako se izražavaju u svojim svakodnevnim, odnosno svakovečernjim kritizerskim seansama u Siminoj). Dejan Medaković je u svom dnevniku "Dani, sećanja" napisao da smo "preko njega (Ćosića - op. aut.) mi (siminovci - op. aut.) uspostavili prvu vezu s dnevnom politikom".

Zauzvrat, siminovci su Dobrici Ćosiću bili prvi, priručni učitelji i profesori. Jer, Dobrica je bio seljak i samouk čovjek (iako je već u ratu pokazao zavidan talent za književnost) koji nije uspio završiti ni višu srednju poljoprivrednu školu. A siminovci su bez izuzetka bili vrhunski studenti i rasni intelektualci u nastajanju, tako da je posredstvom njih on mnogo naučio i o književnosti, i o slikarstvu, i o filozofiji, i o brojnim drugim znanstvenim disciplinama (s područja humanističkih znanosti, naravno).

Kako su mi to i Dobrica Ćosić i Dejan Medaković detaljno ispričali, siminovci su se u svom prvobitnom, mladalačkom pogledu na svijet beskrajno zanosili s dva krupna ideala. Jedan je bio ideal o apsolutnoj slobodi, a drugi ideal o apsolutnoj jednakosti. To su bili sastavni dijelovi njihove tzv. siminovske utopije. No kako su oba ta ideala, po prirodi stvari, bila neostvariva, u njima je to samo intenziviralo osjećaj onoga prvobitnog razočaranja u novo jugoslavensko društvo i novu epohu koja nastaje, s kojim su i stupili u Siminu 9a, i na kraju ih definitivno stavilo (ili, bolje rečeno, bacilo) na put očajništva. Svi će oni kao mladi intelektualci ili mladi umjetnici - netko manje a netko više - u odrasliji život krenuti kao veliki, dapače neizlječivi nezadovoljnici i dešperateri. Mihiz je u svojoj "Autobiografiji" napisao da su zbog mučnog osjećaja apsolutne neprilagođenosti sredini u kojoj žive oni bili - "gorki, zli i promukli".

U znak protesta prema hipokriziji i lažnim vrijednostima novoga, socijalističkog (titovskog) društva Mihiz je, u jesen 1947., napisao i objavio pjesmu "Kojim smerom" (uvrštenu u njegovu debitansku i jedinu zbirku pjesama jednostavna naslova, "Pesme"), u kojoj je proklamirao povratak starim, provjerenim vrijednostima i nacionalnoj, tj. srpskoj tradiciji (koju u toj pjesmi simboliziraju srpski romantičarski pjesnici Branko Radičević i Đuro Jakšić), a nasuprot svemu onome što iz dana u dan propagiraju i nameću vladajuća komunistička ideologija i režimska, socrealistička umjetnost. Tu pjesmu slobodno možemo nazvati i neslužbenom siminovskom himnom. Dežurna ju je kritika, naravno - i nju i cjelokupnu Mihizovu zbirku pjesama - popljuvala. U satiričkom listu "Jež" Mihizov je debitantski literarni uradak okarakteriziran kao smeće, dok je u književnom časopisu "Mladost" bio proglašen - nekulturnom pojavom.

Mihiz je ujedno bio i prvi eksplicitni antititoist u Siminoj 9a. On je bio prvi koji je Josipa Broza Tita počeo nazivati "Brozom", a ne, kao što je to u cijeloj Srbiji i Jugoslaviji bilo uobičajeno - Titom. To će od Mihiza kasnije preuzeti cjelokupna srpska nacionalna/nacionalistička opozicija. Dobrica Ćosić se s takvim Mihizovim stavom nije u potpunosti slagao. Rekao mi je:

- Mihiz je među nama bio prvi antikomunist, a kao antikomunist bio je, istodobno, neverovatno oštar, nepravedan i pravedan, ali i banalan antititovac. On je toliko mrzeo Tita da je kasnije, kao odrastao čovek, koristio svaki razgovor u kafani, u pijanom ili treznom stanju, da ga na sav glas ogovara. Ja nikada za Tita nisam govorio "Broz", jer sam u sebi uvek imao jugoslovensku matricu, pa, prema tome, nikada nisam mogao negativno nastupati protiv jugoslovenstva kao takvoga. Meni je bilo ružno reći za Tita "Broz". A to mi je, moram priznati, zvučalo malo i šovinistički.

God. 1947. gotovo svi siminovci su se oženili. Nakon toga nastupa jedno novo stanje. Dobrica Ćosić mi je o tome rekao:

- Svi smo se oženili: i Mihiz, i Žika, i Voja, i ja... Svi se ženimo u jesen 1947. i nakon toga se rasturamo. Idemo svojim kućama, ali se sad okupljamo kao subotari. Mi smo siminovci, ali smo sad subotari jer se svake subote nalazimo kod Žikine kuće na Čuburi. Mi smo studirali i radili, i subota je bila jedini dan u nedelji kada se moglo po svu noć raspravljati. A u Siminu smo bili dolazili svake večeri...

A kasnije, početkom pedesetih? D.Ćosić:

- Već 1951. grupa se razbija i odlazi u Pariz. Većina njih. Ja sam, kao član Agitpropa, mogao da utičem na ministra kulture, Mitru Mitrović, da dobiju stipendiju i odu u Pariz. Na veliko zaprepašćenje kulturne javnosti, mlade beogradske skojevske javnosti, Mihiz i Mića odlaze kao stipendisti u Pariz! I ne samo oni, nego i cela ta grupa, sa suprugama: Bata Mihailović, Ljubinka Jovanović, Vera Božičković, Petar Omčikus i Koksa Bokšan. Celu jednu grupaciju ja istovremeno šaljem u Pariz, svi dobivaju stipendiju u jednoj godini!

 

 

KRAJ PRVOG NASTAVKA

U DRUGOM NASTAVKU: SIMINOVCI OSVAJAJU INSTITUCIJE