Darko Hudelist
Istraživački novinar, publicist i autor
(Nastavak teksta "Siminovci")
Smisao postojanja siminovaca nije se, dakako, sastojao u tome da budu neka zatvorena, opskurna, gotovo poluilegalna skupina koja bi se svakodnevno ili jedanput tjedno sastajala na nekim skrovitim mjestima i vodila interne, da ne kažem dokoličarske rasprave o problemima koji ih zaokupljaju. Čim su sazreli, stasali, oženili se, pozavršavali studije i stupili s objema nogama u život, oni, su, predvođeni svojim pokroviteljem, članom Agitpropa CK SK Srbije Dobricom Ćosićem, krenuli u osvajanje institucija. Jer, samo su u njima i preko njih oni mogli imati stvaran, potpun i posve opipljiv utjecaj na bitne tokove društvenog i političkog života u SR Srbiji i šire, kao što su to u sebi samima bili poželjeli i kao što je to bio naumio Onaj koji ih je okupio, usmjeravao, organizirao i vodio.
Prva institucija koju su siminovci preuzeli u svoje ruke bio je politički tjednik NIN, nanovo pokrenut na pravoslavni Božić 1951. Dobrica Ćosić mi je o tome nešto više rekao u jednome vrlo spontanom i opuštenom razgovoru što smo ga, u njegovu stanu na Paliluli, vodili 30. jula 2010.
Popio je gutljaj-dva Chivasa i rekao mi, ošinuvši me malo strožijim pogledom:
"Čim se osniva NIN, ja odmah stavljam Mihiza za kritičara. Svuda postavljam te svoje pristalice, razumeš?"
"Vi ste, dakle, Mihiza postavili za kritičara?", rutinski sam Ćosiću postavio potpitanje, očekujući na nj dodatnu potvrdu. Odgovorio mi je:
"Da. A Protića (Miodraga B.Protića - op. aut.), isto mog prijatelja, za likovnu kritiku. Protića ja dovodim za ideologa za likovnu kritiku, a Mihiza za književnu kritiku, i on igra ulogu Skerlića (Jovana Skerlića, 1877.-1914., najpopularnijeg i najproduktivnijeg srpskog književnog kritičara i povjesničara književnosti svih vremena - op. aut.)"
"A tko je bio glavni urednik NIN-a?", upitao sam Dobricu. Odgovorio je:
"Glavni je bio moj drug Antonije Isaković! Jer šta je karakteristično za moje ponašanje? Ja nigde neću da budem glavni urednik. Ni NIN-a ni Dela."
"Zašto?"
"Neću da sudim, hoću da budem nezavisan."
"Kao siva eminencija?"
"Ne siva eminencija", opomenuo me Dobrica, "nego nezavisnost, sloboda. Ja sam čovek stvarne slobode!"
O osnivanju poličkog tjednika NIN i ulasku siminovaca u njegovu redakciju razgovarao sam, negdje 2007., i s Dejanom Medakovićem. On mi je to ovako opisao:
"I ja sam bio saradnik NIN-a, od prvog broja. Ja sam pripadao toj grupi koja ga je pokrenula. Ja sam likovnu kritiku vodio pre Protića. Protić je mene nasledio."
"Znači", upitao sam Dejana, "vi ste pisali likovnu, a Mihiz književnu kritiku u NIN-u; takva je bila podjela?" Odgovorio je:
"Mihiz je bio urednik, on je bio neposredni osnivač NIN-a. Ja nisam bio neposredni osnivač."
"A koji je faktor među vama u NIN-u bio Dobrica?", postavio sam Medakoviću ono ključno pitanje. Dobio sam ovakav odgovor:
"On je bio blizak imperatoru, on je vrlo često bio iza kulisa, on je bio oprezan. Nije on baš tako uvek uletao, on je čovek koji je uvek imao neke pokrovitelje..."
Najvažnije institucije u SR Srbiji koje je Dobrica Ćosić uspio staviti pod svoju kontrolu, zajedno sa svojim prijateljima i političkim/svjetonazorskim istomišljenicima siminovcima bile su, i to kronološkim redom: NIN, Srpska književna zadruga i Srpska akademija nauka i umetnosti, a pored njih i razne neformalne grupe što ih je on sam (i to 1980-ih) bio osnovao - npr. inicijativa za pokretanje časopisa Javnost, Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja itd. Osim toga, neki od siminovaca uspjeli su zauzeti i vrlo važne i utjecajne strateške pozicije u raznim izdavačkim kućama (npr. u Prosveti), u Udruženju književnika Srbije, na pojedinim fakultetima u sastavu Univerziteta u Beogradu itd.
Na čelu Srpske književne zadruge, svojedobno vrlo važne i respektabilne kulturne ustanove srpskog naroda osnovane još u 19. stoljeću (ona je bila svojevrstan srpski pandan Matici hrvatskoj), Ćosić je bio u razdoblju od novembra 1969. do oktobra 1972. U njezina je radna tijela doveo praktički sve siminovce: V.Đurića, Mihiza, M.Popovića, P.Ivića, M.Đurića i druge. SKZ je bila veoma važna i veoma jaka siminovska utvrda u vrlo delikatnom periodu ustavne reforme jugoslavenske federacije (u kojoj je SR Srbija, po mišljenju siminovaca, ali i mnogih drugih, loše prošla), i s njom tada - a ponajprije sa samim Ćosićem - osobito ratuje Latinka Perović, jedan od čelnika CK SK Srbije.
A kad je, pod pritiskom vrha CK SK Srbije, Ćosić morao napustiti SKZ, okrenuo se Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, za koju 1977. piše svoju čuvenu pristupnu besjedu "Književnost i istorija danas" (s glavnom porukom da su Srbi dobitnici u ratu, a gubitnici u miru). Članovima SANU postali su, osim Ćosića, svi siminovci s izuzetkom Mihiza i Žike Stojkovića - koji nisu iza sebe imali nijedno veliko djelo. Mihiz je pokušao ući u SANU (i to dvaput), Dobrica ga je gurao - ali nije išlo. A Žika, koliko znam, nije ni pokušavao...
U svemu tome važno je istaknuti da u drugoj polovici 1960-ih dolazi do povezivanja siminovaca i praksisovaca, dvije najjače opozicijske grupacije u SR Srbiji, čime se stvara matica ili okosnica srpskog nacionalnog/nacionalističkog pokreta u Srbiji i Jugoslaviji, čije djelovanje vodi ravno prema izradi srpskog nacionalnog programa i Memoranduma SANU, sredinom i u drugoj polovici 1980-ih, tj. u godinama uoči definitivnog raspada SFRJ. Svojevrsna klica ili zametak za povezivanje siminovaca i praksisovaca bilo je upoznavanje i sklapanje prijateljstva Dobrice Ćosića i Mihaila Markovića u Drugom svjetskom ratu, na jugu Srbije, kod planine Radan, u ljeto 1944.
Pokušajmo sada odgovoriti na jedno važno (i ništa manje intrigantno) pitanje koje, koliko znam, još nitko nikada nije postavio, a ono glasi: tko je bio siminovac br. 2? To jest, tko je u siminovskoj družini - rečeno katoličkim (kršćanskim) jezikom - "sjedio s desne Ocu", tj. Dobrici Ćosiću?
Odgovor će, vjerujem, mnoge iznenaditi, ali Dobrica Ćosić i ja smo to na vrijeme prodiskutirali (i to nekoliko puta) i razriješili. Bio je to - Živorad Žika Stojković. Ne Mihiz, ne Mića, ne Voja, i ne Dejan, nego Žika. Pretpostavljam da će to mnoge iznenaditi, ali to je doista bilo tako. Potkrijepit ću to s dva krunska argumenta.
Prvo, u godinama neposredno nakon Drugoga svjetskog rata Žika Stojković je veći književni talent od Dobrice Ćosića, i to njih obojica itekako dobro znaju. To se lako može iščitati i iz njihovih međusobnih pisama nastalih u to vrijeme. Osim toga, Žika Stojković jedini među siminovcima ima direktan ulaz kod Isidore Sekulić, najveće srpske književnice u to doba, on je gotovo svakodnevno u njezinoj kući na Topčiderskom brdu i brine se za nju, kao da joj je sin ili unuk - a što se ostalih siminovaca, uključujući i Dobricu tiče, oni mogu doći kod Isidore Sekulić tek kada to Žika s njom dogovori. O tome mi je Dobrica Ćosić rekao:
"Žika je bio isidorinac. Mi smo bili Isidorini đaci, ali on posebno. Njega je Isidora najviše volela i verovala mu. I Žika je nas - Dejana, Miću, mene, Pavla Ivića - odvodio kod Isidore, te četvrtke... On je to pokrenuo, on je nas preporučio Isidori, i mi smo odlazili svakog četvrtka od 4 do 6 popodne kod Isidore na razgovore..."
A drugo, Žika Stojković je početkom 1970-ih, u vrijeme ustavne reforme (samim time i početka konfederalizacije) SFRJ veći i jači politički igrač od Dobrice Ćosića. Ćosić je tada još jako oprezan i pazi na svaku izgovorenu ili napisanu riječ i rečenicu, dok Žika nastupa otvoreno, neustrašivo, drsko i, rekao bih, "na nož". Dobrica Ćosić mi je i to otvoreno priznao, ovim riječima:
"U celom tom nacionalnom pitanju i Ustavu, posebno Ustavu (Ćosić je ovdje mislio na rasprave o ustavnim amandmanima, što su se u cijeloj Jugoslaviji vodile tijekom 1971. - op. aut.), Žika je bio glavni pokretač! On je to pokretao sve. Isto je mislio i Pavle Ivić, i neki drugi, ali oni nisu istupali. A Žika jeste istupao. Žika je osetio raspad Jugoslavije, da to (ustavna reforma i konfederalizacija SFRJ - op. aut) vodi raspadu Jugoslavije, i da se Srbija cepa. I to su njemu bila dva motiva, dovoljno jaka, da pokrene toliku bunu i toliku akciju, da pokrene sve. On je čak i Nikolu Miloševića pokretao u tom pravcu da govori! Žika je bio jako obuzet tom opštom brigom za nacionalnu i državnu sudbinu, i Jugoslavije i Srbije. I među nama je bio najmobilniji, najosetljiviji na sve te promene i na mogućnost napuštanja Jugoslavije. Veoma je žestoko nastupao i veoma je burno nosio Beogradom, intelektualnim Beogradom, tu ideju Jugoslavije u opasnosti."
Evo nekih bitnih točaka iz kojih možemo vidjeti da je Žika Stojković u svim kritičnim pitanjima važnim za ovu našu temu uvijek bio prvi, najbrži, najodvažniji i najistureniji (drugo je pitanje je li baš u svim tim situacijama bio u pravu i na pravoj strani; taj će, definitivan, sud dati vrijeme, tj. historija).
Prvo, kao što smo to već ustvrdili u prvom nastavku ovoga teksta - 8. maja 1945., onoga dana kada je Zagreb bio oslobođen, Žika je bio u prvoj grupi partizana iz 20. srpske brigade 45. srpske divizije koja se, probivši se u glavni grad NDH preko rijeke Save, domogla zagrebačke radio-stanice i obavijestila Zagrepčane, doslovce uletjevši u program koji se emitirao iz studija, da je Zagreb slobodan grad. O tome mi je Dejan Medaković rekao:
"To niko ne zna i to nigde nije zabeleženo, ali je činjenica da je Žika Stojković, zajedno sa Stojanom Ćelićem (budućim poznatim srpskim slikarom - op. aut) iz iste brigade, bio među prvim partizanima koji su ušli u Zagreb i prvo što su njih dvojica napravili bilo je da su otišli pravo u radio-stanicu, gde su naterali dežurnog spikera da pročita taj njihov proglas, odnosno apel građanima Zagreba o novoj situaciji u gradu i čitavoj zemlji. Žika Stojković - osloboditelj Zagreba, ha-ha-ha! Žika je bio taj prvi glas partizanski, u Zagrebu!"
Drugo, Žika Stojković je bio prvi intelektualac u novoj, Titovoj Jugoslaviji kojemu je bila izrečena sudska zabrana jednog njegova djela. Riječ je o brošuri "O jednom ćutanju u književnosti", koju je Žika napisao 1951. na poticaj Milovana Đilasa i dnevnog lista Borba.
Tadašnji sekretar CK KPJ za agitaciju i propagandu Milovan Đilas uputio je poziv jugoslavenskim književnicima da ne šute već da javno i kritički progovore o problemima koji ih tište. Žika je tim povodom napisao tekst koji je Borba odbila objaviti, a kad ga je htio publicirati kao vlastito, samostalno izdanje, vlasti su ga u tome onemogućile.
Treće, Žika Stojković je najdalje (i to ekstremno daleko) otišao i u burnoj i dramatičnoj polemici koja se duži niz godina, još od 1950-ih pa sve do početka 1970-ih, vodila oko rušenja Njegoševe kule, kružnoga oblika, na vrhu Lovćena. Crnogorska je vlada, naime, bila odlučila da tu kapelicu, kao višedesetljetni simbol srpstva (kapelica je sagrađena između 1843. i 1846., a Njegoševe su kosti u nju prenesene 1855.), sruši i zamijeni je ogromnim, monumentalnim mauzolejem posvećenim Njegošu, koji je trebao biti (kao što je na kraju i bio) simbol nove crnogorske samobitnosti i državnosti, a izgradnju kojega je povjerila vodećem hrvatskom i jugoslavenskom kiparu (nakon Drugoga svjetskog rata nastanjenom u SAD-u) Ivanu Meštroviću. Svi su se siminovci, uključujući i Dobricu Ćosića, složno digli na noge da taj naum Crnogoraca (kojima je placet za tu akciju dao i sam predsjednik SFRJ Josip Broz Tito) spriječe, no Stojković je, u svom polemičkom tekstu "Hegemonija falsifikata", objavljenom 21. decembra 1970. u Književnim novinama, prvi prešao crvenu ili kritičnu granicu krenuvši na Meštrovića ad hominem, i to tako što ga je optužio da je idolopoklonik zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, visokodostojanstvenika Katoličke crkve u Hrvatskoj, kojega je Žika (jednako kao, uostalom, i Tito) smatrao ratnim zločincem.
Bilo je to, općenito, prvi put da jedan srpski intelektualac u bilo kojoj polemici, pokrenutoj oko bilo kojega spornog problema, poteže pitanje Alojzija Stepinca i njegove uloge u Drugom svjetskom ratu. Kao što znamo, ta polemika još uvijek nije završena, s njom je vrlo dobro upoznat i aktualni papa Franjo, iako je, vjerojatno, samo pitanje trenutka kada će Stepinac, usprkos stajalištima i argumentima Srbije i Srpske pravoslavne Crkve, biti proglašen svecem.
U svom pismu Književnim novinama Žika Stojković je, uz ostalo, napisao da je Meštrović "jedan od najodanijih poklonika tadašnjeg (iz vremena Drugoga svjetskog rata) zagrebačkog nadbiskupa Stepinca", primasa Hrvatske koji je "u vreme bartolomejskih prekrštavanja pravoslavnih Srba, koja su trajala noćima, bio (...) na čelu crkve koja je dočekivala glinskim metodama pripremane i privođene preobraćenike".
Četvrto, Žika Stojković je 1971., u jeku rasprava oko amandmana na Ustav SFRJ, prvi službeno, tj. formalno pokrenuo srpsko nacionalno pitanje u Titovoj Jugoslaviji. To je učinio na dva načina.
Prvo, 28. aprila 1971. održao je vatreni govor o ustavnim promjenama na tribini Udruženja književnika Srbije u Beogradu, koji je šokirao vlasti u SR Srbiji i SFRJ svojom žestinom i eksplicitnim porukama kakve se u političkim raspravama dotad nisu mogle čuti.
Prvo, predloženu je novu ustavnost (koja će 1974. biti verificirana novim, konfederalnim Ustavom SFRJ i odgovarajućim ustavima republika i pokrajina) okarakterizirao kao "glogov kolac srpskom narodu u drugoj Jugoslaviji".
Drugo, za tadašnju tzv. užu Srbiju (SR Srbiju bez pokrajina) rekao je da "obuhvata i manju teritoriju od Nedićeve okupacione zone".
Treće, Srbe koji u Jugoslaviji žive izvan SR Srbije, tj. u SR Hrvatskoj, SR BiH i drugim republikama, nazvao je "podstanarima država", koji su izloženi "mirnodopskom genocidu asimilacije".
Četvrto, predložene ustavne promjene politički je ocijenio kao "državni udar".
I peto, za konfederalizaciju Jugoslavije u cjelini ustvrdio je da otvara "ponovo jedno staro pitanje na ovom prostoru - teško, mučno, nimalo bezazleno i bezopasno: srpsko pitanje u Jugoslaviji".
A drugo, Žika je natjerao još jednoga siminovca, filozofa i profesora na Pravnom fakultetu u Beogradu Mihaila Đurića, da se i on u sklopu rasprava o ustavnim promjenama odvaži na sličan jedan mobilizacijski i zapaljivi govor, što je Đurić i učinio održavši, 18. marta 1971., izlaganje na sastanku Sekcije udruženja univerzitetskih nastavnika na Pravnom fakultetu u Beogradu, koje je pod naslovom "Smišljene smutnje" najprije objavljeno u listu Student, a zatim i u časopisu Anali Pravnog fakulteta u Beogradu (br. 3 iz 1971.), koji je odmah bio sudski zabranjen.
Mihailo Đurić je zbog toga svojega govora bio sudski gonjen i kažnjen, odležao je punih devet mjeseci u požarevačkom zatvoru "Zabela". U Presudi Vrhovnog suda Srbije od 4. januara 1973., u kojoj mu je ta kazna izrečena, Đurićevo je izlaganje okarakterizirano kao "nacionalističko obraćanje srpskom narodu pozivom na borbu".
U široj srpskoj javnosti se, koliko mi je poznato, i danas smatra da je Mihailo Đurić sam osmislio i sročio taj govor, koji mu je priskrbio reputaciju jedinog siminovca koji je zbog svojih političkih uvjerenja i izrečenih stajališta morao ići na robiju. Međutim, to nije istina. Dobrica Ćosić mi je u jednome od naših povjerljivijih razgovora, vođenom 30. marta 2009., objasnio da je Đurić to zapravo učinio na nagovor - Žike Stojkovića. Ovako mi je rekao:
"Prvo da ti odam jednu tajnu: govor Mihaila Đurića napisao je Žika! Ali je Đurić to prihvatio. Njega je Žika - a ja znam to dobro - nagovorio: 'Vi sa Pravnog fakulteta morate dići pobunu protiv ovoga Ustava! I ti si pozvan, i svi ste vi pozvani, vi pravnici, da dovedete u pitanje taj novi Ustav SFRJ!' I onda mu je rekao - toga se dobro sećam: 'Evo, ja ću ti napisati osnovu toga govora, šta bih ja rekao da sam na tvom mestu, a ti to uzmi pa rediguj!' I tako je i bilo. Ja nisam bio u mogućnosti da proveravam koliko je Mihailo Đurić menjao Žikine formulacije, ali osnovica i glavne teze - to je sigurno bilo Žikino. Strašan govor je to bio. Međutim, šta se onda događa? Kad Mihaila osude na robiju, Žika se oseća krivcem i hoće da se prijavi on: on hoće da ide na sud, u policiju, da izjavi da je to njegov govor! Hteo je da preuzme odgovornost da je to njegov tekst. I među nama se vodi velika borba da Žika to ne uradi, da ne ode u policiju. Jedva smo ga sprečili u tome, hteli smo čak da ga vežemo! Mihiz, ja, Mića, Isaković - toliko smo navalili na njega, nismo mu dali da zine, govorili smo mu da će sve nas da upropasti!"
A kad je Mihailo Đurić bio osuđen i morao, 1974., na robiju, u požarevačku "Zabelu", siminovci su, predvođeni Dobricom Ćosićem, organizirali prikupljanje financijske pomoći za njega i njegovu obitelj.
"Mi siminovci slavili smo njegov odlazak na robiju! U Požarevac su ga vozili Voja Đurić i njegova žena Olivera. Dopratili su ga do kapije. U svom autu, jer oni su imali automobil (sin Miće Popovića, Jovan Popović, rekao mi je da ovo nije točan podatak i da je Đurića u Požarevac vozio njegov otac Mića - op. aut.). A ja sam organizovao sakupljanje pomoći, finansijske, u visini njegove profesorske plate. I svakog prvog ili drugog u mesecu njegova žena primi njegovu platu od naše pomoći! Ja sam bio blagajnik, ja sam određivao koliko ko treba dati. Tu sam akciju ja vodio, a pare je nosio Žika ili Kosta Mihailović. Onaj ekonomista Kosta (1980-ih jedan od tri glavna autora Memoranduma SANU - op. aut.), on je isto Šapčanin i u nekim bliskim odnosima s Mihailom Đurićem..."
Kad mi je Dobrica Ćosić to objašnjavao, nisam mogao a da to ne prokomentiram riječima:
"Pa neka netko, Dobrice, onda kaže da vi siminovci niste postojali!" (Bila je to moja aluzija na ishitrenu tezu nekih malo površnijih publicista i povjesničara da je priča o siminovcima prenapuhana i, u osnovi, proizvod Ćosićeve mitologizacije i samoreklamerstva.)
Dobrica se nasmijao i odgovorio:
"He, he, he. Da nismo postojali. Pobogu, brate!... Da nije postojao takav krug... I eto, nestalo nas je, vidite da nema ništa u Beogradu. Nema siminovaca, nema naše grupe, nema bure, nema vetra u Beogradu... Imaš ove američke agente, kako ih ja nazivam - poslugom inozemnih kancelarija, ili te novinarčiće...
I da ne zaboravim, četvrti je veliki poduhvat Žike Stojkovića bio njegov žestok i "otrovan" pamfletski tekst uperen protiv Katoličke Crkve u Hrvatskoj pod naslovom "Putevi razrešenja i razuma", koji je u septembru 1979. namjeravao (i to kao nepotpisani članak) objaviti u listu Pravoslavlje, u okviru polemike što ju je Pravoslavlje tih dana vodilo sa zagrebačkim Glasom Koncila (tj. s njegovim glavnim urednikom don Živkom Kustićem), ali je tadašnji patrijarh German to osujetio jer je taj njegov pamflet (za koji je doznao u posljednji čas, kad je već bio posložen na regalu i spreman za štampu) ocijenio preužarenim, opasnim i kontraproduktivnim za odnose Srba i Hrvata (tj. SPC-a i Katoličke Crkve u Hrvatskoj) u Jugoslaviji pa je glavnom uredniku Pravoslavlja naredio da ga povuče.
Od svih Žikinih istupa taj je, bez ikakve dvojbe, bio najžešći, najratoborniji i najkontroverzniji: Žika je u njemu praktički objavio rat Hrvatima i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, i to u obliku teze (ili ultimatuma, odnosno prijetnje) da se Katolička Crkva u Hrvatskoj (i to upravo ona a ne državne vlasti u Hrvatskoj ili SFRJ) mora javno pokajati i ispričati se Srbima zbog ustaških zločina počinjenih nad njima u Drugome svjetskom ratu. Ta je Stojkovićeva gesta imala tim veću težinu što je učinjena u tzv. Branimirovoj godini u Hrvatskoj (bio je to jedan od vrhunaca jubilejskoga pokreta "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata"), kojom je Katolička Crkva u Hrvatskoj obilježavala i proslavljala 1100. obljetnicu prvog međunarodnog priznanja samostalne hrvatske države (vezano za glasovito pismo pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru od 7. juna 879.).
Iako taj Stojkovićev pamflet nikada nije ugledao svjetlo dana (osim nekoliko desetljeća kasnije, i to, sasvim nezapaženo, u dnevniku Dejana Medakovića "Dani, sećanja"), njegovu su glavnu tezu, da se Katolička crkva u Hrvatskoj mora ispričati Srbima zbog ustaških zločina u NDH, službene jugoslavenske vlasti faktički usvojile, kada su u decembru 1983. spriječile dolazak pape Ivana Pavla II. na Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici (odnosno uvjetovale njegov dolazak na tu veliku vjersku svečanost odlaskom u Jasenovac gdje bi održao pretpostavljeni pokajnički govor).
Dobrica Ćosić i Dejan Medaković su mi ispričali da je Žika Stojković bio strahovito ljut na patrijarha Germana zbog toga što mu je onemogućio objavljivanje toga njegova polemičkog teksta u Pravoslavlju. Obojica su mi pritom otkrili da je Žika mnogo više simpatizirao Germanova nasljednika na funkciji patrijarha srpskog Pavla (od 1990.), s kojim je 1987., još dok je Pavle bio episkop raško-prizrenski, izdao monografiju "Zadužbine Kosova: Spomenici i znamenja srpskog naroda".
"Žika Stojković je", pojasnio mi je Medaković, "Germana mrzeo, dok je Pavla obožavao. Osim toga, Žika je imao ogroman uticaj na Pavla, koji se bazirao na njihovoj saradnji dok je Pavle bio episkop u Prizrenu, kada je on, Pavle, na savet Žike Stojkovića, pristao da se pravi ta velika knjiga, 'Zadužbine Kosova'. Žika se s Pavlom redovito susretao i u vreme kad je Pavle postao patrijarh. Patrijarh Pavle je Žiki ve-ro-va-o!
Dobrica Ćosić mi je na to dodao:
"Žika je bio blizak prijatelj Pavlov. Ako se uopšte može govoriti o prijateljstvu između patrijarha i čoveka ovoga građanskog sveta - onda je jedini prijatelj njemu bio Žika Stojković. Žiki apsolutno nije odgovarao German, niti bi Germanu odgovarao temperament Žike Stojkovića. Žika Germana nije mogao gotiviti. Žika je mogao podnositi sveca patrijarha (aluzija na Pavla - op. aut.), ali ne i gospodina patrijarha (aluzija na Germana - op. aut.)!"
I još jedna opaska o Žiki Stojkoviću. Dobrica Ćosić mi je povjerio da je od svih siminovaca jedino on, Žika, ostao njemu stoposto vjeran i odan i početkom, odnosno u prvoj polovici 1990-ih, kada su se prilike u Srbiji drastično promijenile u odnosu na 1970-te i 1980-te, i kad je u toj novoj, Miloševićevoj epohi Ćosić neko vrijeme, od 1992. do 1993., bio predsjednik krnje Jugoslavije (SRJ).
"Kralj došao Srbima", rekao mi je Ćosić, "došo ovaj Karađorđević, i pravi tu veliki miting pred Narodnom skupštinom, gde patrijarh dolazi, i gde opozicija likuje, DEPOS. Mihiz i Mića su bili na tom mitingu, Žika ne. Žika mene sledi. Sve vreme mog državnikovanja Žika je meni veran, sleduje me i savetuje. I Mihiz je bio veoma korektan, ali Mihiz je bio u DEPOS-u. Ali Žika je uz mene uvek bio!"
Zbog ograničenosti prostora na kraju ovoga teksta samo nekoliko riječi, gotovo taksativno, o najznačajnijim aktivnostima i potezima ostalih siminovaca, u razdoblju Titove Jugoslavije.
Borislav Mihajlović Mihiz bio je glavni autor srpskog Predloga za razmišljanje, kao odgovora na hrvatsku Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, iz marta 1967. Bit te polemike o jeziku Antonije Isaković, također jedan od glavnih autora toga dokumenta, objasnio je u svom intervjuu Dugi od 29. marta 1983. ovim riječima: "Hrvatski književnici su tražili da se odvoje srpski i hrvatski jezik!... Mi smo smatrali: dobro, ako hoćete da odvojite jezik - odvojite ga, ali smo tražili da Srbi koji žive u Hrvatskoj mogu da kažu da u svojim školama uče srpski jezik."
O Mihizovu doprinosu u sastavljanju srpskog Predloga za razmišljanje Matija Bećković mi je, u našem beogradskom razgovoru vođenom 3. februara 2009., rekao:
"Predlog je pisan u redakciji Prosvete, gde je Mihiz radio kao urednik, a tu je direktor bio Antonije Isaković. Urednici su još bili i Zoran Gavrilović i Petar Džadžić. To je bila redakcijska soba Prosvete, u Čika Ljubinoj. Petar Džadžić je otkrio da je Predlog napisao Mihiz. Na partijskom sastanku u Prosveti on kaže: 'Autor teksta Predloga za razmišljanje je - Borislav Mihajlović Mihiz!' I Mihiz je posle te afere otpušten, isteran iz Prosvete. Lično mislim da je Mihiz napisao osnovni tekst Predloga, ali da su tu onda dosoljavali, tj. učestvovali u pisanju tog teksta, i svi drugi iz redakcije Prosvete..."
U danima pak (ratnog) raspada SFR Jugoslavije, 6. jula 1991., Mihiz je u dnevnom listu Politika objavio svoj vlastiti Predlog za razmišljanje u deset tačaka, u kojem je formulirao svoj antijugoslavenski program založivši se za samostalnu srpsku državu, kakva je bila i prije jugoslavenskog ujedinjenja 1918.
Najkontroverznija točka Mihizova Predloga - barem što se Hrvatske tiče - bila je ona pod rednim brojem 4., u kojoj je pisalo: "Da Srbija izjavi da će priznati legitimitet nezavisne hrvatske države onog trenutka kada Republika Hrvatska srpskom narodu, na teritorijama na kojima vekovima živi kao većinsko stanovništvo, prizna identično pravo da slobodno odlučuje o svojoj sudbini. Da srpska država učini jasnim da će pravo svojih sunarodnika na samoodređenje braniti do krajnjih granica."
Mihizu je u Hrvatskoj jako bilo zamjereno zbog tog stava (kojim je faktički izrazio nužnost pripajanja dijelova Hrvatske Srbiji). I skupo ju je platio. Ne znam pouzdano da li baš tim povodom ili iz nekog drugog razloga - Mihizova je kuća u Rovinju, za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj, teško nastradala. Ne sjećam se je li ju netko zapalio ili digao u zrak, ili samo opljačkao, ili se opet u nju svojevoljno uselio - pamtim samo da je u to vrijeme o tome pisao i zagrebački Globus. A o tome mi je, za vrijeme mog boravka u Beogradu, s tugom i ogorčenošću govorila i Mihizova kćerka Mila.
Doprinos Miće Popovića "siminovskoj stvari" najviše je došao do izražaja u njegovu "Slikarstvu prizora", tj. u ciklusu slikarskih izložaba nazvanih tim imenom, održanih tijekom prve polovice 1970-ih u Beogradu (izložba iz 1974., koja se trebala održati u čitaonici Kulturnog centra na Trgu Republike, bila je uoči otvaranja zabranjena), u kojima je likovnim sredstvima, tj. pomoću kista i boja, pokušavao dočarati suštinu srpske, nacionalne ideologije Dobrice Ćosića. Jedan od glavnih junaka na slikama Miće Popovića bio je Gvozden, prototip srpskog čovjeka koji, ponižen u Titovoj Jugoslaviji, trpi i šuti (ali samo privremeno, jer kada mu bude prekipjelo, on će ustati i pobuniti se), čiji je lik bio napravljen po uzoru na prepoznatljivu fizionomiju glumca Danila Bate Stojkovića, mlađeg brata Žike Stojkovića.
Dejan Medaković mi je o Mići Popoviću i njegovu "Slikarstvu prizora" rekao:
"Mići je jako dobro odgovarao taj tip čoveka, Gvozdena, koji je u fizičkom smislu bio Bata Stojković. Drugo, Mića je bio izuzetan intelektualac, i istovremeno veoma mudar, a i lukav, veoma lukav. I znao je koristiti marketing... Pazite, Gvozden je jedna tragična ličnost. Na jednoj Mićinoj slici Gvozden spava na klupi kao gastarbajter, pokriven je Politikom, a na prvoj stranici Politike je lepo, realno naslikana, odnosno preslikana fotografija Josipa Broza Tita. I sad zamislite taj prizor: predsednik Tito na naslovnici Politike, a srpski gastarbajter, pokriven njime, spava... Ali dokle će da spava pod Titom?
Doprinos Pavla Ivića, kao vrhunskog srpskog lingvista, došao je najviše do izražaja u vrijeme izrade Memoranduma SANU. Po svjedočenjima mojih beogradskih sugovornika, Ivić je bio neka vrsta redaktora toga teksta.
Mihailo Marković mi je rekao da je Pavle Ivić "napravio jezičku redakciju Memoranduma", dok mi je Matija Bećković otkrio:
"Kad se radio Memorandum SANU, oni su radili po komisijama, pa jedan radi ekonomiju, drugi istoriju, treći lingvistiku itd. Pa kad je to sve na neki način dato Pavlu Iviću da napravi neku celinu, da poreda jedno iza drugoga, on je sklopio neki redosled tih tekstova koji su po komisijama bili napisani. Ali to je tek bila jedna radna verzija toga dokumenta, o kojoj se počelo diskutovati..."
I na kraju još jedan zanimljiv, pa i poučan, podatak o poziciji i djelovanju siminovaca u razdoblju SFRJ. Svi su oni bili ogorčeni protivnici i kritičari informatičke revolucije i nastanka, tj. širenja kompjutora.
Mihailo Đurić je u svojoj besjedi "Golgota Srbije 1999.", održanoj 26. maja 1999. u Udruženju književnika Srbije u Beogradu, rekao:
"Informatika je jedna od najodvratnijih stvari na ovom svetu. Ona izražava i potvrđuje slepilo i otupelost današnjeg modernog čoveka. Svi traže tu plitku, jeftinu stvar koja se zove informacija..."
Dejan Medaković mi je pak o kompjuterima rekao, u jednome od naših razgovora što smo iz svake subote vodili u njegovu stanu u Krunskoj 15:
"Ja kompjutore mrzim. Ja izuzetno imam neki individualistički stav, generalno, prema čoveku, i imam jedan instinktivan otpor prema mehanici. Kompjutori - to je deo mehanike. Pritisnete prstom i vi ste u Argentini! To su za mene đavolske stvari, da se ovaj naš razgovor sad može slušati u Buenos Airesu..."
A Dobrica Ćosić me, u našem razgovoru 27. jula 2009., u povjerenju upitao:
"Ne znam šta vi mislite o pojavi tog Fejsbuka. Mislim da je to opasna pojava. Ne razumem tu potrebu normalnog sveta za razgolićavanjem... Pa ti prijatelji, i traženje prijatelja na Fejsbuku, ja to nikad nisam radio..."
KRAJ