Moji domaćini u Biskupskom ordinarijatu Banjolučke biskupije, u glavnome gradu Republike Srpske, u Ulici Kralja Petra I. 80, dočekali su me vrlo zabrinuto. Tema o kojoj smo trebali razgovarati nije bila nimalo ugodna. Atmosfera u kojoj smo razgovarali još manje.
- Mladi Srbi bježe iz Banja Luke - rekao mi je jedan od njih. - A znate li zašto? Zato da ne bi bili mobilizirani u možebitnom budućem ratu u Bosni i Hercegovini, jer napetosti iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, sve više rastu!
Prisjetio sam se: baš toga dana, na putu iz Zagreba u Banja Luku, slušao sam vijesti na radiju, a jedna od vijesti bila je i aktualiziranje pitanja o možebitnom ponovnom uvođenju vojnoga roka u Hrvatskoj.
Moji su sugovornici iz redova Katoličke Crkve u BiH onda ipak zaključili da stvarne podloge za neki skorašnji rat u BiH, srećom, (još) nema.
Razgovarao sam s njima dvojicom. Zapravo s jednim, drugi je monsinjor (mons. Miljenko Aničić, direktor Caritasa u Banjolučkoj biskupiji) ovdje više bio moj domaćin i tek se povremeno uključivao u razgovor. A glavni je sugovornik bio mons. Ivo Tomašević, generalni tajnik i glasnogovornik Biskupske konferencije BiH i najbliži suradnik, pa i vrlo blizak prijatelj, nadbiskupa vrhbosanskog, ujedno i predsjednika BK BiH, kardinala Vinka Puljića. Bio je toliko ljubazan da je iz Sarajeva toga subotnjega prijepodneva potegnuo, automobilom, do Banja Luke - kako ja ne bih morao putovati u Sarajevo.
Dva monsinjora i dvije međusobno sučeljene karte Bosne i Hercegovine, tu na sofi prostorije za sastanke u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci, u kojoj smo razgovarali.
Jedna od tih dviju karata izišla je u Večernjem listu u petak 10. veljače, dan uoči mog dolaska u Banju Luku. To je karta tzv. "trećeg entiteta", iliti hrvatske federalne jedinice u (Federaciji) BiH, uz koju se, u Večernjaku, kočio naslov "U hrvatsku federalnu jedinicu u BiH ušlo bi do 83 posto Hrvata".
Tu su kartu u Večernjaku objavili zagovornici i promotori tzv. Trećeg, hrvatskog entiteta u BiH, bliski čelnicima HDZ-a BiH u Mostaru, odnosno predsjedniku HDZ-a BiH i hrvatskom članu u Predsjedništvu BiH Draganu Čoviću.
Druga je karta bila karta bosanskohercegovačkih biskupa (koju su oni, po riječima mons. Tomaševića, bili dali u javnost još 29. listopada 2005). Njihov (nazovimo ga tako: alternativan) prijedlog političko-teritorijalnoga ustrojstva Bosne i Hercegovine, koji je i vizualno i po sadržaju čista suprotnost HDZ-ovu (kao i simpatizera i političkih istomišljenika HDZ-a BiH) pogledu na Bosnu i Hercegovinu, kao i na položaj Hrvata u BiH.
Hrvati-katolici koji žive u Bosni i Hercegovini, a danas ih baš i nema tako mnogo, tj. njihov broj sve više opada (po riječima mons. Ive Tomaševića, pred rat, 1991., živjelo ih je u BiH oko 800.000, a u ovome ih trenutku, prema crkvenim statistikama, ima samo 405.735, odnosno ima ih 536.333 prema popisu stanovništva iz 2013. - dakle, njihov se broj u protekla dva i pol desetljeća gotovo prepolovio!) podijelili su se u dvije linije s različitim vizijama na unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine.
Jednu liniju sačinjavaju - pretežitim dijelom - vodeći hrvatski političari u BiH, najvećim dijelom skoncentrirani u HDZ-u BiH, najjačoj i najutjecajnijoj hrvatskoj političkoj stranci u BiH, čije se sjedište nalazi u Mostaru, najvećem gradu u Hercegovini.
Druga liniju predstavljaju oni koji zagovaraju viziju bosanskohercegovačkih biskupa, a to su njih šestorica: predsjednik BK i nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, dopredsjednik BK i vojni biskup mons. Tomo Vukšić, banjolučki biskup mons. Franjo Komarica (on je ujedno najstariji biskup Crkve u Hrvata po biskupskom ređenju, zaređen za biskupa još 1986.), biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić, pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudar i pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren. Kao što već rekoh, njihov je službeni glasnogovornik generalni tajnik BK BiH mons. Ivo Tomašević (rođen 1960. u selu Vidovice, kod Orašja, u Bosanskoj Posavini).
Hrvatski političari, mahom HDZ-ovci, ali i veći dio ostale hrvatske "političke elite" u BiH, zagovaraju striktno nacionalnu ili entitetsku podjelu Bosne i Hercegovine, oslanjajući se pritom na činjenicu da logika ili evolucija političkih događanja ili političke realnosti u BiH - od rata iz devedesetih naovamo - neminovno ide u smjeru stvaranja etnički potpuno čistih i homogenih teritorija (za razliku od prijašnje tzv. "tigrove kože", karakteristične osobito za većinu područja BiH) te da se s tom objektivnom činjenicom ili s tim trendom jednostavno treba pomiriti i verificirati ga odgovarajućom "troentitetskom" političko-teritorijalnom podjelom Bosne i Hercegovine, pri čemu bi i Hrvati (najmalobrojniji i po mnogo čemu najugroženiji narod u BiH) napokon dobili svoju, hrvatsku "republiku". To jest, hrvatski entitet.
Po zagovornicima te i takve podjele, Daytonski sporazum iz 1995. ostaje, ostaje također i Republika Srpska (koja sačinjava 49 posto bosanskohercegovačkoga teritorija), dok se postojeća Federacija BiH cijepa na bošnjački i hrvatski entitet. I to ovisno o tome koji od ta dva naroda brojčano prevladava u kojoj od općina Federacije BiH. Upravo je po tom kriteriju i napravljena nova karta BiH (tj. podjele BiH), s jasno istaknutim (grafički, tj. vizualno) hrvatskim entitetom ili hrvatskom federalnom jedinicom, objavljena u Večernjem listu od 10. veljače o.g.
Bosanskohercegovački biskupi, međutim, razmišljaju sasvim drugačije, oni idu za revizijom ili ukidanjem Daytonskoga sporazuma i nude sasvim drugačiju, regionalnu (dakle, ne po nacionalnom ključu) podjelu Bosne i Hercegovine, po kojoj bi BiH - koju oni i dalje vide kao cjelovitu Bosnu i Hercegovinu - bila podijeljena u četiri regije (kantona, provincije, distrikta, federalne jedinice), formirane isključivo po kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i sl. naravi, a čiji bi glavni gradovi bila četiri najveća grada u BiH: Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla. Ono, dakle što se danas mnogima ili čak većini čini kao glavni ili jedini kriterij podjele BiH, a to je nacionalni element, to bosanskohercegovački biskupi stavljaju u drugi ili treći plan, kada je riječ o unutarnjem teritorijalnom ustroju BiH, te umjesto politike uspostave tzv. etničkih čistih prostora, koji su najčešće uzrok svađa i podjela, nude - kako mi je to rekao, i nekoliko puta ponovio, mons. Tomašević – život u jednakopravnosti za sve, odnosno perspektivu ponajprije mladim ljudima za ostanak u BiH i zajedničku izgradnju zemlje kao zajedničke kuće za sve njezine narode i sve stanovnike. (A čim ostanu mladi, kaže monsinjor, onda je i život starijih sasvim drugačiji.)
- U prijedlogu Biskupske konferencije BiH jako je važno da nijedan narod nema u svakoj od te četiri regije više od 40 posto, a nijedan manje od 30 posto udjela u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. To je važno zbog toga kako nijedan narod ne bi mogao majorizirati druga dva. Kažem, to je vrlo bitno, da bi se ispravila nepravda i stvorila mogućnost svakom narodu i svim građanima da očuvaju svoj identitet i sva ljudska prava i slobode.
Riječ "nepravda" bila je, općenito gledajući, jedna od najčešće spominjanih u mom razgovoru s mons. Tomaševićem (jer on postojeću podjelu BiH smatra nepravednom, a u tom smislu i zagovaranje trećeg, hrvatskog entiteta samo na teritoriju Federacije BiH ne smatra ispravljanjem nego nastavkom nepravde). Jednako kao što je vrlo često bila spominjana i riječ "dijalog" - kojega, po mišljenju mons. Tomaševića, nema. Mislio je, dakako, na dijalog među bosanskohercegovačkim Hrvatima (ali, naravno, i između sva tri naroda u BiH) oko političko-teritorijalnoga ustrojstva države, Bosne i Hercegovine, u kojoj žive.
I zapravo je bio pravu: kad sam htio dobiti komentar nekog politički relevantnog hrvatskog političkog dužnosnika u BiH - komentar o prijedlogu biskupa BiH - nitko nije htio izjaviti ama baš ništa. Potrudio sam se, ali nisam u tome uspio. To se može protumačiti na dva načina.
Prvo, poličari se biskupskoga prijedloga boje, tj. smatraju ga opasnim po svoje političke poglede i koncepcije.
Drugo, smatraju ga nebitnim, nerealnim, utopijskim ili nešto slično tome - pa su ga odlučili naprosto ignorirati.
Moja komunikacija s generalnim tajnikom i glasnogovornikom Biskupske konferencije BiH mons. Ivom Tomaševićem imala je dvije faze (nakon što je on još u prosincu 2016. bio istupio svojim otvorenim pismom objavljenim u Slobodnoj Dalmaciji, podsjetivši pritom na prijedlog Biskupske konferencije BiH o unutarnjem ustroju BiH, izrađen još 2005.).
Najprije smo komunicirali putem maila. Postavio sam mu nekoliko pitanja, a on mi je na njih promptno odgovorio. Izdvojio bih ovaj odgovor:
"Stvaranje trećeg entiteta samo na prostoru Federacije BiH kao rješenje hrvatskog pitanja odnosno jednakopravnosti u cijeloj BiH ne bi bilo pravedno zato što se ne računa s polovinom BiH u kojoj su se dogodili najveći progoni Hrvata i u kojem se povratak tijekom poratnih više od 20 godina gotovo nije ni dogodio. Zato to nipošto ne može biti povezna nit među Hrvatima jer Hrvati s malog dijela BiH, na kojem sada čine većinu, nemaju pravo uzeti sva prava koja pripadaju cijelom hrvatskom korpusu u BiH, uključujući i desetine tisuća onih koji su prognani i ne dopušta im se povratak. Nepravedno je željeti obesvlastiti dio svoga naroda u vlastitoj domovini".
"Glas obespravljenih ne čuje se ni unutar vlastitog naroda... O ugroženosti govore najviše oni koji su najmanje ugroženi... Tko se od vodećih hrvatskih predstavnika zauzima za povratak hrvatskih prognanika u Republiku Srpsku? Čujete li još za nekoga osim biskupa Komarice da govori o pravima Hrvata katolika u RS-u, o njihovu povratku? A biskup Komarica uopće nije predstavnik vlasti..."
Iz ovih je Tomaševićevih rečenica vrlo jasno vidljiv različit stav između dijela politički organiziranih Hrvata (prvenstveno onih iz HDZ BiH, tj. iz Mostara, ali, jednim dijelom, i iz Republike Hrvatske, dakle iz Zagreba) i bosanskohercegovačkih biskupa, čije prijedloge i inicijative hrvatski političari, po Tomaševićevim riječima, najvećim dijelom prešutjeli i ignorirali, kao da ih jednostavno ne žele ni čuti.
Utoliko mi je mons. Tomašević još nadodao, u svojoj mail-poruci:
"Kada je riječ o prijedlogu Biskupske konferencije, on je uglavnom prešućen i negiran. Pa zar bi Crkva mogla biti protiv dobra hrvatskog ili bilo kojeg naroda? Hrvatski narod je i očuvan ponajprije zahvaljujući Crkvi. Međutim, Crkva ne smije i neće podržati nepravdu. Politici je stalo ponajprije do vlasti i često želi tome podrediti sve pa i hrvatstvo.".
Mons. Tomašević mi je u našemu mail-intervjuu još istaknuo da dio "onih koji su izabrani da predstavljaju sve Hrvate u BiH tvrde da Hrvati u najvećem dijelu BiH ne postoje i tako nas žive zakopavaju".
Ova sintagma, o "živom zakopavanju" Hrvata (mahom onih iz Republike Srpske i Bosanske Posavine) koji bi najgore prošli ako bi doista došlo do stvaranja Trećeg entiteta, nekako je najjače i najzlokobnije odjeknula u intervjuu što smo ga mons. Tomašević i ja vodili putem maila.
Nakon ovakvoga intervjua, želio sam mons. Ivu Tomaševića upoznati i uživo. Rado se odazvao mom prijedlogu da se nađemo u Banja Luci, na poprištu, uvjetno rečeno, "poraza" Hrvata u ratu vođenom u BiH devedesetih, ali i u političkom razilaženju među samim Hrvatima, koje se jasno vidi upravo ovih dana - sučeljavanjima o novom političko-teritorijalnom ustroju BiH.
Za početak, upitao sam mons. Tomaševića je li ovo (mislio sam na njegov nedavni istup u Slobodnoj Dalmaciji, kao i na naš mail-intervju) njegova osobna inicijativa ili inicijativa svih biskupa iz Bosne i Hercegovine.
Odgovorio mi je da je tim svojim istupima on zapravo htio podsjetiti na zajednički prijedlog Biskupske konferencije BiH iz 2005. godine (koje je on generalni tajnik), i tome dodao:
- Međunarodni predstavnici su od biskupa uporno tražili da prihvate ocjenu da je Daytonski sporazum u cijelosti dobar i da ga treba u svemu implementirati. Međutim, Dayton nije Sveto pismo i nije u njemu sve dobro! Biskupi su tražili da se ispravi ono što nije pravedno i što nije dobro napravljeno, a ne da se implementira i ono za što svi stručni i pravedni ljudi vide da nije dobro. Dayton možemo usporediti sa zgradom u kojoj su predviđeni i pojedini zidovi da se ne grade uspravno nego ukoso. Može li se kuća graditi s kosim, nakrivljenim zidovima? Ne, ta će kuća uvijek biti nagnuta uz opasnost da se jednom sruši.
Upitao sam, nadalje, mons. Tomaševića odakle Biskupskoj konferenciji BiH karta preustroja Bosne i Hercegovine na četiri regije u kojima bi glavni gradovi bili Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla. To jest, tko ih je na stvaranje te karte potaknuo.
Pomalo me iznenadio svojim odgovorom, rekavši da je to zapravo karta UNHCR-a, tj. Visokog komesarijata za izbjeglice (United Nations High Commissioner for Refuges) još iz ratnih vremena u BiH, tj. negdje oko 1992.
- Ta je karta - naglasio je mons. Tomašević - poslužila UNHCR-u za dostavu pomoći. Oni su trebali logističke centre u BiH, čisto po praktičnoj liniji. Biskupi su onda angažirali pojedine stručnjake i tu, UNHCR-ovu kartu usvojili kao svoju viziju jer ta karta ne uključuje samo etničke nego i mnoge druge principe i kriterije, a prije svega ekonomske, tj. pragmatične i životne. S tom su kartom, kao što sam već rekao, biskupi izišli u javnost 2005., kada su je stavili kao sastavni dio prijedloga što su ga izložili te godine.
Zamolio sam mons. Ivu Tomaševića da mi ukratko prokomentira kartu Trećeg entiteta što ju je Večernji list objavio u svom broju od 10. veljače. I da mi otvoreno kaže što mu se na njoj ne sviđa, odnosno što zamjera njezinim kreatorima i promotorima.
Najprije se malo nasmijao i rekao da je ta karta pomalo "kozmetički" napravljena, budući da hrvatski "otočići" (kao sastavni dijelovi Trećeg entiteta) na području Srednje Bosne i Bosanske Posavine djeluju puno moćnije kada su prikazani u trodimenzionalnoj tehnici. Onda je kazao:
- Na prvi pogled mogu primijetiti da taj prijedlog uključuje i dijelove dviju općina u kojima Hrvati nisu većina. I sam naslov u Večernjem listu sugerira da Treći entitet ipak ne bi obuhvatio 83 posto Hrvata. U Orašju, koje je moj rodni kraj, i u još nekim općinama, Hrvati su velika većina, ali u dobrom dijelu naznačenih općina u Srednjoj Bosni Hrvati ne čine veliku većinu. Nije to baš tako jednostavno...
Onda je mons. Tomašević izložio dva svoja ključna prigovora na račun karte izložene u VL-u. Odnosno, na račun podjele BiH po modelu Trećega entiteta.
Prvi je nedostatak toga prijedloga, po riječima mons. Tomaševića, taj što se "ne dira polovica BiH, tj. Republika Srpska, a to je 49 posto bosanskohercegovačkoga teritorija". Drugim riječima - kaže mons. Tomašević - "polovica Bosne i Hercegovine je u startu precrtana, pola zemlje odmah ne računaš, a to je neprihvatljivo!".
A drugi je minus, po Tomaševićevim riječima, taj što ta, Večernjakova karta "ne ide za ispravljanjem nepravde nego prihvaća realno stanje, koje nije pravedno". "Gdje god je tko manje brojan", istaknuo je mons. Tomašević, "ispada da nije ničiji, ispada da si na tuđem teritoriju".
Nakon toga je mons. Ivo Tomašević rekao (potaknut mojom provokativnom opaskom da bih ja, na mjestu predsjednika HDZ-a BiH i hrvatskog člana u Predsjedništvu BiH Dragana Čovića, možda i svjesno žrtvovao 17 posto Hrvata u korist hrvatske federalne jedinice u kojoj bi živjelo čak 83 posto Hrvata u BiH):
- Vidite, autori koncepcije Trećeg entiteta u startu ne računaju s više od 200.000 prognanih Hrvata. Mnogi od tih prognanika žive u Republici Hrvatskoj, pa čak i blizu granice s BiH - oko Slavonskog Broda, Županje, zatim Zagreba... Ali na njih, tj. na njihov povratak, kao da više nitko ne računa. A u Republici Srpskoj, čiji je teritorij u prijedlogu o Trećem entitetu jednostavno precrtan, danas živi oko 30.000 Hrvata. Ni o njima više nitko ne vodi nikakvu brigu. Dakle, temeljna razlika između prijedloga bosanskohercegovačkih biskupa i karte s Trećim entitetom sastoji se u tome što ta karta slijedi politiku koja je prouzrokovala rat u BiH, a iz svih stavova Biskupske konferencije BiH jasno je da je nedopustivo slijediti politiku koja je bila uzrok tolikih nepravdi tijekom i nakon rata.
- Uzmite da u obitelji živi 10 djece. Dvoje od njih biva prognano iz svoga doma. Drugih dvoje žive teško, a petero mogu živjeti u relativnom miru. Zar ne bi šestero preostale djece trebalo ujediniti snage da pomognu povratak dvoje prognane braće i sestara, kao i ostvarenje potpunih prava onih dvoje koji su slabiji i teško žive? Zar se ne bi trebali svi ujediniti na način da svima bude dobro? Kakva su to braća i sestre koji otpišu bilo kojega svoga brata ili sestru? A isto važi i za druge narode i za sve ljude u BiH.
U ovoj Tomaševićevoj prispodobi četvero djece simboliziraju gubitnike u karti/prijedlogu o Trećem entitetu (tj. 200.000 prognanih Hrvata iz BiH, kao i 30.000 Hrvata koji danas žive u RS-u), dok su šestero djece metafora za one Hrvate koji bi bili uključeni u Treći entitet. Riječ je, mahom, o Hrvatima iz Zapadne Hercegovine, kao i pojedinih dijelova Bosne i Istočne Hercegovine.
Mons. Ivo Tomašević mi se ujedno potužio da Dragan Čović i Milorad Dodik, kada se sastaju kao predstavnici hrvatskog i srpskog naroda u BiH, gotovo nikada ne razgovaraju o položaju Hrvata u Republici Srpskoj (ali ni Srba u Federaciji BiH, odnosno tamo gdje su Hrvati većina).
U nastavku razgovora, rekao sam mons. Tomaševiću da neki moji poznanici iz Mostara prigovaraju bosanskohercegovačkim biskupima što se uopće miješaju u ovaj slučaj, tj. u priču o Trećem entitetu. Jedan od njih mi je rekao: "Hrvatski političari u BiH idu u crkvu, a Crkva u BiH se bavi politikom." Mons. Tomašević mi je tu opasku prokomentirao ovim riječima:
- Nakon pada komunizma i dolaska demokracije mnogi predstavnici vlasti bili su bivši komunisti. Mnogi od njih povremeno dođu u crkvu vjerojatno iz čiste pragmatike. Ali ovo što biskupi govore i zastupaju - to nije politika nego život! Predstavnici vlasti izabrani su da služe ljudima, da ljudima bude bolje. Ali oni se ponekad ponašaju kao da su bogovi na zemlji, da imaju pravo odrediti sve! Oni trebaju služiti ljudima. Unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine treba biti takvo da bude u službi ljudi, a ne da služi onima koji vode politiku. Ova karta, s Trećim entitetom, ne vodi ispravljanju nepravde i izgradnji zajedništva nego podjeli među ljudima, pa i među samim Hrvatima. A tamo gdje je napeto, tamo neće ekonomija, tamo nema zaposlenja, pa samim tim ni pravog života...
Kao ilustraciju svojih riječi, mons. Tomašević mi je spomenuo općinu Vitez, koja je jedna od najrazvijenijih u Bosni i koja predstavlja pozitivan primjer gospodarskog i svakog drugog napretka među Hrvatima u BiH.
- Evo, uzmimo za primjer općinu Vitez, gdje se ekonomija jako razvila. Ako dođe do napetosti, ekonomija će slabiti pa će sposobni i mladi ljudi, koji su pokrenuli ekonomiju, iz Viteza odlaziti. Tamo gdje su sukobi i podjele - tamo nema ekonomije, nema zaposlenja, pa ni uvjeta za život. I umjesto da se bave ponajprije ekonomijom, političari nerijetko idu za stvaranjem napetosti, sukoba i podjela koje ekonomiju uništavaju.
Na moje pitanje je li u Bosni i Hercegovini, u neko dogledno vrijeme, moguć novi rat, mons. Tomašević mi je odgovorio:
- Onaj tko je proživio rat, taj ga neće započinjati ponovno. Međutim, doći će generacije koje ne znaju što je to rat. I kad te nove dođu, postoji opasnost da zatečene nepravde rješavaju ratom. Tome nas uči povijest na ovim prostorima, gdje se svakih 30-40 godina vodio rat, iako on nije uvijek bio izazvan ovdje. I zato i jest važno, najvažnije, da u BiH imamo pravedno rješenje, kojim će svi narodi biti zadovoljni. I koje neće biti poticaj ili povod za neke buduće ratove...
Na moje izričito pitanje u čemu vidi glavnu razliku između hrvatskih političara u BiH (s naglaskom na HDZ BiH) i bosanskohercegovačkih biskupa, mons. Tomašević mi je ovako odgovorio:
- Crkva ide za zaštitom čovjeka kao čovjeka, a politika nerijetko ide za stvaranjem etnički čistih teritorija, što znači nepravdu za velik broj ljudi. Crkva treba, i jest, glas slabih i nemoćnih, a politike su ovdje nerijetko uzele glas ovima slabijima i nemoćnijima, bez obzira na njihov broj.
Na kraju sam mons. Ivu Tomaševića isprovocirao pitanjem, odnosno konstatacijom, da je njihov prijedlog, tj. prijedlog bosanskohercegovačkih biskupa, nerealan. I to iz dva razloga.
Prvo, on pretpostavlja ukidanje Republike Srpske - a Milorad Dodik nikada nije bio jači nego što je to u ovome trenutku.
A drugo, Daytonski sporazum - s kojim se bosanskohercegovački biskupi ne slažu nego zagovaraju njegovu radikalnu promjenu, odnosno ukidanje - kreirala je i supotpisala međunarodna zajednica (SAD, EU i Rusija), pa kako sada očekivati i nadati se da ga ta ista međunarodna zajednica sruši i zamijeni nekim drugim rješenjem?
Mons. Tomašević mi je na to još jednom odgovorio da Dayton nije Sveto pismo i da stvari treba sagledavati dinamično, a ne u statici. Pritom je naglasio:
- I komunizam se nekada činio moćnim i nepobjedivim pa je svejedno propao. Dapače, raspao se za relativno kratko vrijeme. Na kraju krajeva, Dayton je mirovi sporazum koji nije ni zamišljen kao krajnje rješenje BiH. Ovdje se ne radi o ukidanju Republike Srpske ili nečem sličnom nego da svi zajedno sjednu i urede kuće na način da bude pravedno i dobro za sve jer svima nam je ovdje živjeti. Bilo bi nužno da se bosanskohercegovačko pitanje riješi na dobar i pravedan način za sve!
Na kraju razgovora, mons. Tomašević se založio za dijalog - najprije među samim Hrvatima, a onda i među svim narodima u BiH - kao i za sučeljavanje svih opcija i prijedloga (i svih karata), a ne samo ova dva, o kojima smo razgovarali ovom prigodom, u Biskupskom ordinarijatu u Banja Luci. U taj dijalog, napominje mons. Tomašević, treba uključiti sve: i znanost, i sveučilišta, i ljude iz medija, općenito stručnjake najrazličitijih profila...
- Potreban je - ističe mons. Tomašević - dijalog, a ponajprije dijalog unutar svakog naroda. Ni unutar HDZ-a BiH ne misle svi isto. Dijalog sve gradi, sukobi nigdje nisu dobrim urodili. Ajmo razgovarati da nam svima bude dobro! I da svatko očuva svoj identitet, i da ljudi ostanu ovdje, u BiH. Ajmo ići za izgradnjom, a ne razgradnjom! BiH je lakmus, test, paradigma za Europu - da se pokaže da ljudi mogu živjeti zajedno, upravo u ovim teškim vremenima kada se na jednome i ne tako velikom prostoru, kao što je Europa, miješaju ljudi iz različitih kultura i civilizacija...
Svejedno, kad smo se rastajali i pozdravljali, i mons. Tomašević i mons. Aničić djelovali su mi nekako turobno, rekavši mi da su oni ovdje - pritom su prvenstveno mislili na Hrvate u Republici Srpskoj (kao i onih 200.000 prognanih Hrvata iz BiH) - "otpisani". A ovaj prijedlog Biskupske konferencije BiH - "vapaj za pomoć".
Kako mi ni nakon tri dana upornog traženja nitko od politički angažiranih Hrvata iz Mostara i Zapadne Hercegovine (koji stoje iza prijedloga/karte objavljene u Večernjem listu) nije htio prokomentirati prijedlog/kartu bosanskohercegovačkih biskupa, zamolio sam profesora Ivana Markešića, rodom iz Bosne (rođen je 1954. u Proslapu, općina Prozor-Rama), da on kaže dvije-tri riječi o inicijativi BK BiH, koja se direktno suprotstavlja podjeli BiH po striktno nacionalnom/etničkom ključu.
Ivan Markešić je 1991.-1992. bio glavni tajnik HDZ-a BiH (čiji je predsjednik tada bio Stjepan Kljujić), sukreator je referendumskog pitanja o suverenosti i nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine na referendumu održanom u veljači/ožujku 1992., a kasnije se politički angažirao u nestranačkoj političkoj organizaciji Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine (HNV BiH), o čemu je, 2004., napisao i knjigu znakovitoga naslova - "Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu". Danas je znanstveni savjetnik na Institutu društvenih znanosti "Ivo Pilar" u Zagrebu.
- U cijelosti podržavam izjavu mons. Tomaševića. Možda je u ovako jasnom izričaju došla (pre)kasno. Naime, Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini imala je u svome društvenom djelovanju u ratnome i u ovome poslijeratnome razdoblju svojih uspona i padova. Veoma često su bezrezervno i onako bianco - a sve radi nekakvoga "svemirskog" svehrvatskog jedinstva - podržavali određene političke stranke i njihove vođe, iako je bilo vidljivo da to ne ide u pravome smjeru. Sad je došlo do nacionalnog ponora i pogroma pa su stali vrištati. U tome kontekstu treba razumjeti i riječi i vapaje mons. Tomaševića. (Mons. Tomašević se, kad sam mu prenio te Markešićeve riječi, malo naljutio, rekavši mi da su biskupi i tijekom i nakon rata puno puta vrlo jasno nastupali i da se njihovi stavovi nisu nimalo promijenili, tako da je i ovaj prijedlog biskupa o ustroju BiH na četiri regije nastao još 2005., a on, mons. Tomašević je sada samo podsjetio na nj.).
- Ovdje je potrebno napomenuti da je uspon hrvatskih političkih elita u početnim devedesetim godinama u bitnome zavisio o mišljenju i preporukama katoličkih svećenika, biskupa i provincijala. Nažalost, sada smo došli u situaciju kada predstavnicima tih hrvatskih političkih elita više nisu potrebni predstavnici Katoličke Crkve kako bi im legitimirali njihove političke poteze. Naprotiv, oni su sada ti koji daju ocjenu o nacionalnoj privrženosti za svakoga svećenika, biskupa, provincijala i kardinala! Ovdje se pilu okrenulo naopako! U svakom slučaju, preporuka BK BIH o preustroju BiH na četiri regije na tragu je svega onoga za što se je zalagalo i Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine (HNV BiH), jer je i njegova temeljna odrednica glasila da je Bosna i Hercegovina domovina hrvatskog naroda - svejedno koliko ga, gdje i u kojemu mjestu ima - te da se ne smije dopustiti podjela zemlje, odnosno da nitko ne smije prisvojiti pravo svih Hrvata na svoju domovinu, tj. ne smije ga potrošiti za jedan manji dio zemlje.
- Priča o Trećemu entitetu je još uvijek nezavršena priča. I ne treba je naglo završavati. O njoj se može i treba pričati. Ne smije ni u kojem slučaju biti tabu-tema. Tek ovako kad se otkriju karte i kad se vidi što se nudi, dobiva, a što gubi, tek tada svi i u Crkvi i u svim političkim i nepolitičkim zajednicama vide gdje bi se našli u slučaju da se takvo što dogodi... Naravno, da bi se uveo Treći, hrvatski entitet, mora postojati jedan vrlo važan uvjet, a to je - pristanak Bošnjaka u Federaciji BiH, koji su, nota bene, u nekim na karti naznačenim općinama u većini i imaju svoje načelnike...